Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/08 (TIP «DEKORATIVA» dd Prozor)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1491/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1491/08, rješavajući apelaciju TIP «Dekorativa» d.d. Prozor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TIP «Dekorativa» d.d.
Prozor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000405 od 6. marta 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 747 od 5. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. TIP «Dekorativa» d.d. Prozor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Zlatko Milović, advokat iz Prozora, podnio je 24. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000405 od 6. marta 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 747 od 5. oktobra 2006. godine.
2. Općinski sud u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je 14. aprila 2006. godine Presudu broj P-1499 (stari broj P-46/00-P-R), kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se J.Z. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos od 41.600,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 10. juna 1998. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. Presudom je tuženi obavezan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.688,00 KM. Protivtužba tuženog je odbačena.
3. Kantonalni sud je 5. oktobra 2006. godine donio Rješenje broj 007-0-Gž-06-000 747, kojim je žalba tuženog uvažena, prvostepena presuda ukinuta i tužba odbačena.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Naime, Presudom Općinskog suda broj P-5/98 od 3. juna 2005. godine, koja je postala pravomoćna Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-1147/05 od 6. aprila 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadom materijalne štete nastale djelatnošću tuženog u periodu od 25. januara 1996. godine do 22. septembra 2000. godine. Kantonalni sud je naglasio da novom tužbom broj P-1449 (stari broj P-46/00) apelant ponovo potražuje naknadu materijalne štete od tuženog za period od 20. juna 1998. godine pa nadalje, odnosno za isti period za koji je pravomoćnom presudom njegov tužbeni zahtjev odbijen.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000405 od 6. marta 2008. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev glasio za naknadu štete zbog uznemiravanja prava korištenja vode, te da je i predmet postupka koji se vodio pod brojem P-5/98 bio naknada štete zbog toga što je tuženi uznemiravao apelanta u pravu korištenja vode iz iste rijeke. Kako je period u kojem je uznemiravanje apelanta u predmetnom postupku bio od 20. aprila 1998. godine do 25. aprila 1998. godine, a period uznemiravanja u postupku P-5/98 od 1996. godine do 2000. godine, znači da je sporni period bio obuhvaćen i u zahtjevu koji je pravomoćno presuđen u postupku P-5/98. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, pravilno odlučio kada je ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i tužbu odbacio.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se povreda principa pravičnog suđenja i jednakosti ogleda u činjenici da sudovi prilikom donošenja svojih odluka nisu imali na raspolaganju parnični spis na osnovu kojeg su utvrdili da se radi o presuđenoj stvari. Stoga, apelant smatra da sudovi nisu mogli donijeti zakonite odluke i da se u konkretnom slučaju radi o pristranom i neobjektivnom suđenju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristranost sudova, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije obrazložio niti je ponudio dokaze koji bi ukazali na to da je pravo na nepristran sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na bilo koji način dovedeno u pitanje. Naime, svoje tvrdnje apelant zasniva samo na navodima da je postupak vođen «pristrasno i neobjektivno» ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović