Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1562/08 (B. T.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1562/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1562/08, rješavajući apelaciju Branislave Toholj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislave Toholj podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-

08-000 049 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislava Toholj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijela je 27. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje osporenih rješenja do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine, dosuđena je nekretnina u vlasništvu izvršenika Gojka Vuleševića, označena kao k.č. broj 4679/148, kuća sa dvorištem, u površini od 510 m², upisana u zk. ulošku broj 2081 (prema novom zemljišnoknjižnom stanju ova nekretnina je upisana u zk. ulošku broj 722), k.o. Trebinje, tražiocu izvršenja-kupcu Nedeljku Lakiću. Istim rješenjem je određeno da se navedena nekretnina preda u posjed i vlasništvo tražiocu izvršenja Nedeljku Lakiću, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu tog suda da izvrši promjenu vlasništva u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini u korist kupca Nedeljka Lakića.

3. Iz obrazloženja drugostepenog rješenja proizlazi da prvostepeno rješenje koje se pobija žalbom predstavlja rješenje o dosudi nekretnine koju je tražilac izvršenja kupio na trećem ročištu, na kojem je on bio najpovoljniji ponuđač i to kao tražilac izvršenja, sa ponudom kupoprodajne cijene u iznosu od 87.000,00 KM. Dalje proizlazi da je kupac bio tražilac izvršenja Nedeljko Lakić i da je uplatio u sudski depozit novčani iznos od 18.631,33 KM kao razliku između utvrđene kupoprodajne cijene i visine svog potraživanja. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da su ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o dosudi navedene nekretnine tražiocu izvršenja-kupcu Nedeljku Lakiću.

4. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelanticini navodi da je kao jedan od tražilaca izvršenja prvostepenim rješenjem stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na drugog tražioca izvršenja. Također, istaknuto je da je apelantica žalbom posebno ukazala na to da je sud umjesto primjene odredbe člana 92. stav 8. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07; u daljnjem tekstu: ZIP) trebao primijeniti odredbu člana 101. ZIP-a, kojom je propisano da se više potraživanja koja imaju isti red namirenja namiruju razmjerno svojoj visini ako iznos dobijen prodajom nije dovoljan za potpuno namirenje. Okružni sud je naglasio da je odredbom člana 92. stav 8. ZIP-a propisano da ako je tražilac izvršenja kupac, a ne postoje druga lica (pa i drugih tražilaca izvršenja) čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obavezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da apelantica kao drugi tražilac izvršenja nije lice čije se potraživanje namiruje iz prodajne cijene prije tražioca izvršenja kao kupca, kupca Nedeljka Lakića. Dalje je Okružni sud našao da u spisu predmeta postoji zemljišnoknjižni izvadak u kojem je u teretnom listu upisano da je na osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-158/01 od 9. oktobra 2001. godine uknjižena zabrana otuđenja nekretnina dužnika Gojka Vuleševića sve dok se ne izmire novčana potraživanja u korist Nedeljka Lakića. Navedenom zabranom Nedeljko Lakić je kao tražilac izvršenja stekao pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarivanje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom, a kako je to propisano odredbom člana 72. stav 2. ZIP-a.

5. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da se povreda navedenih prava ogleda u tome što su Osnovni i Okružni sud proizvoljno primijenili pozitivne propise, odnosno član 92. stav 8. ZIP-a. Apelantica je naglasila da je pobijanim odlukama posebno diskreditirano njeno pravo na pristup sudu, koje ne može imati samo formalan već i suštinski karakter.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelanticine navode da joj je u predmetnom sudskom postupku povrijeđeno pravo pristupa sudu, koje ne može imati samo formalan već i suštinski karakter, Ustavni sud konstatira da upravo suprotno navodima apelacije proizlazi da je apelantica imala pravo pristupa sudu na dvije sudske instance, te da se koristila svojim procesnim pravima. Postupajući povodom apelanticine tužbe, redovni sudovi su meritorno riješili o njenom zahtjevu, iz čega proizlazi zaključak da apelanticino nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1562/08 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio