Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1286/08 (I. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1286/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1286/08, rješavajući apelaciju Ilije Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Brkića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 156 od 20. februara 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj P-
185/05 od 13. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 156 od 20. februara 2008 godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-185/05 od 13. decembra 2006. godine.
2. Apelant je tužbom od 17. maja 2004. godine pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom protiv Dragice Jović (u daljnjem tekstu: tužena) radi smetanja posjeda. Apelant je predložio da sud donese rješenje kojim će utvrditi da ga je tužena zasmetala u faktičkom posjedu i to u dijelu u kojem njegova parcela graniči sa parcelom tužene u dužini od 27,50 m na taj način što je porušila dio ograde koja razdvaja njihove parcele, te da se naloži tuženoj da prestane sa smetanjem i da predmetnu ogradu ponovo postavi duž njegovog posjeda pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je Rješenjem broj P-110/04 od 20. jula 2004. godine vratio tužbu apelantu na dopunu. Apelant je dostavio dopunu tužbe 28. jula 2004. godine nakon čega je Osnovni sud 10. oktobra 2004. godine dostavio tužbu tuženoj na odgovor. Tužena je 28. oktobra 2004. godine dostavila odgovor na tužbu nakon čega je Osnovni sud održao i zaključio pripremno ročište 9. maja 2005. godine a ročište za glavnu raspravu održao i zaključio 6. juna 2005. godine.
4. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-110/04 od 6. jula 2005. godine, kojim je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tužene radi utvrđenja da ga je tužena smetala u posljednjem mirnom faktičkom posjedu nekretnina pobliže naznačenih u dispozitivu rješenja i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja, kao i da na navedenim nekretninama uspostavi prijašnje stanje i ponovo postavi porušenu ogradu duž apelantove nekretnine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu. ZPP) da je bio u posljednjem posjedu dijela predmetne zemljišne parcele na kojoj je postavio ogradu.
5. Protiv navedene presude apelant je 21. jula 2005. godine izjavio žalbu Okružnom sudu. Cio spis je 15. augusta 2005. godine dostavljen Okružnom sudu na rješavanje o žalbi.
6. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-645/05 od 14. septembra 2005. godine žalbu uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je u postupku bila sporna međa između graničnih parcela stranaka pa je, s tim u vezi, prvostepeni sud trebao provesti uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra a sve kako bi se sa sigurnošću utvrdilo da li je apelant postavljanjem žičane ograde ušao u posjed zemljišta tužene na mjestu gdje je tužena porušila ogradu u dužini od 27,50 m.
7. Nakon toga, predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod broj P-185/05, te je Osnovni sud zakazao pripremno ročište za 2. novembar 2005. godine, koje nije održano jer tužena nije bila uredno obaviještena. Apelant je dopisom od 23. novembra 2005. godine obavijestio sud da će biti odsutan i da će nakon povratka u Teslić o tome obavijestiti sud. Osnovni sud je održao i zaključio pripremno ročište 27. februara 2006. godine. Osnovni sud je održao glavnu raspravu 22. marta 2006. godine, te u tri navrata zakazivao uviđaj na licu mjesta, koji nije održan (zbog vremenskih neprilika, nedolaska vještaka i odsutnosti punomoćnika tužene), da bi konačno 13. jula 2006. godine uviđaj na licu mjesta održan u prisutnosti stranaka i vještaka geometra.
8. Apelant je dopisom od 13. jula 2006. godine molio sud da ne zakazuje ročište za glavnu raspravu jer će biti odsutan iz Bosne i Hercegovine.
9. Osnovni sud je zakazao i održao glavnu raspravu 20. septembra 2006. godine, nastavak glavne rasprave zakazao za 23. oktobar 2006. godine, te je odgodio na apelantovu molbu za 13. novembar 2006. godine kada je glavna rasprava i zaključena.
10. Osnovni sud je Rješenjem broj P-185705 od 13. decembra 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev protiv tužene radi utvrđenja da ga je tužena smetala u posljednjem mirnom faktičkom posjedu nekretnina pobliže naznačenih u dispozitivu rješenja i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja kao i da na navedenim nekretninama uspostavi prijašnje stanje i ponovo postavi porušenu ogradu duž apelantove nekretnine pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant 24. aprila 2004. godine pravcem sjever-jug postavio ogradu «drveno kolje» povezano žicom u dužini od 29,90 m, koja na tom mjestu nije ranije postojala, a također je nesporno da je tužena 28. aprila 2004. godine istu ogradu porušila. Među strankama je sporna međa između njihovih parcela kao i to na kojoj parceli je apelant postavio ogradu, odnosno da li na svojoj parceli k.č. broj 932/5 ili parceli tužene k.č. broj 932/6 upisane u k.o. Vrućica, te da li je tužena sa rušenjem ograde smetala apelanta u njegovom mirnom i faktičkom posjedu navedene parcele k.č. broj 932/5 k.o. Vrućica. Ocjenjujući iskaze stranaka, te uvidom u materijalnu dokumentaciju i nalaz vještaka geometra, Osnovni sud je zaključio da apelant u smislu člana 123. ZPP nije dokazao da je on bio u posljednjem i mirnom posjedu dijela predmetne parcele na kojoj je postavio ogradu i da prije svega nije dokazao da je ogradu postavio na mjestu kako je on to pokazao na licu mjesta a kako je obilježeno na skici lica mjesta koju je radio vještak geometar. Osnovni sud je zaključio da i pored nesporne činjenice da je tužena 28. aprila 2004. godine porušila ogradu koju je postavio apelant 24. aprila 2004. godine, apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelant nije dokazao da je bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornog djela nekretnine, te da je među strankama sporno gdje se nalazi međa između njihovih parcela kao i da na licu mjesta ne postoje vidni međašni znaci između parcela.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu 27. decembra 2006. godine, koja je sa cijelim spisom dostavljena Okružnom sudu na odlučivanje 12. januara 2007. godine. Okružni sud je donio Rješenje broj 013-0-Gž-07-000 156 od 20. februara 2008. godine, kojim je žalbu odbio i pobijano rješenje potvrdio. Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu.
12. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da apelantovim žalbenim navodima nisu dovedeni u osnovanu sumnju pravilnost ni zakonitost pobijanog rješenja. Okružni sud, također, napominje da je u apelantovim žalbenim navodima ponovo istaknuto sporno pitanje među strankama a to je postojanje tačne granice-međe između njihovih nekretnina o čemu je prvostepeni sud dao jasno obrazloženje, tj. da se to pitanje rješava u posebnom vanparničnom postupku, te je pravilan stav da se u konkretnom slučaju postupajući povodom podnesene tužbe moglo raspravljati samo o osnovanosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje smetanja posjeda na način kako je to precizno navedeno u izreci rješenja. Okružni sud je, također, istakao da je apelant u svom iskazu potvrdio nespornu činjenicu a to je da je on izbijanjem ratnih sukoba 1992. godine napustio područje općine Teslić ali da je tužena spornu nekretninu obrađivala zajedno sa svojim nekretninama sve do aprila 2004. godine kada je on samovoljno postavio ogradu koju je tužena nakon četiri dana porušila. Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je on bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornog dijela zemljišta već je, naprotiv, apelant svojim iskazom potvrdio navode tužene a to je da je ona u prethodnom periodu od tri godine prije rušenja ograde koju je postavio apelant bila u posjedu spornog dijela zemljišta koje je obrađivala zajedno sa svojom parcelom k.č. broj 932/6 k.o. Vrućice.
13. Na kraju, Okružni sud ocjenjuje pravilnim zaključak Osnovnog suda kojim se apelantu ukazuje na mogućnost da u vanparničnom postupku uredi među između svoje parcele i parcele tužene jer je nesporno iz materijalnih dokaza koji su prilog spisu da je apelant posjednik parcele k.č. broj 932/5 upisana u k.o. Vrućica ali je sporna međa između te parcele i navedene parcele tužene označene kao k.č. broj 932/6. Postupajući povodom apelantove podnesene tužbe u ovom postupku, prvostepeni sud se nije mogao upuštati u utvrđivanje prava na posjed spornog dijela zemljišta, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, nego se zaštita u smislu odredbi člana 78. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/03) pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
14. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, u suštini, žali da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da je po povratku iz izbjeglištva postavio ogradu u dijelu u kojem graniči sa tuženom jer je primijetio da tužena vrši određena pomjeranja, međutim, tužena je ogradu porušila. Apelant je opširno obrazložio rješenja redovnih sudova i istakao da je tužena koristila i obrađivala njegovu imovinu jer nije protjerana sa svog ognjišta, te je na taj način ostvarila dobit. Također je istakao da je vještak geometar utvrdio da je tužena bespravno porušila ogradu i to u dužini od 29,90 m ali to redovnim sudovima nije bilo dovoljno da usvoje tužbeni zahtjev. Apelant se, također, žali da nije dobio sudsku zaštitu u razumnom roku a radi se o jednostavnom sudskom postupku, te potražuje od Republike Srpske naknadu štete u iznosu od 5.000,00 KM. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine odluke redovnih sudova.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
18. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima, apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je parnični postupak trajao dugo s obzirom na to da se radi o jednostavnom sudskom postupku. Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Osnovnog suda broj P-185/05 u kojem je apelant podnio tužbu 17. maja 2004. godine protiv tužene radi smetanja posjeda i utvrdio da je predmetni postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 156 od 20. februara 2008. godine. Dakle, u konkretnom slučaju se radi o postupku smetanja posjeda a budući da je članom 425. ZPP propisano da će se u postupcima zbog smetanja posjeda raspravljanje ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, predmetni postupak se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim. Predmetni postupak je trajao od podnošenja tužbe, tj. 17. maja 2004. godine pa do donošenja presude Okružnog suda od 20. februara 2008. godine, što znači da je ovaj postupak ukupno trajao tri godine i devet mjeseci.
19. Postupak pred Osnovnim sudom je trajao od 17. maja 2004. godine do 6. jula 2005. godine kada je doneseno prvo prvostepeno rješenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud morao tužbu vratiti apelantu na dopunu jer u smislu člana 53. ZPP nije sadržavala sve što je potrebno da bi se u skladu s njom moglo postupiti. Ustavni sud iz stanja dostavljenog spisa zapaža da je, nakon što je apelant dostavio dopunu tužbe, Osnovni sud u relativno kratkim vremenskim razmacima zakazao jedno pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, te donio rješenje 6. jula 2005. godine, ali je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog neprovođenja uviđaja na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra, Okružni sud rješenjem od 14. septembra 2005. godine prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant na pripremnom ročištu koje je održano 9. maja 2005. godine odustao od dokaza koji je predložio u tužbi (uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra) pa prvostepeni sud nije ni odredio provođenje ovog dokaza a sve u skladu sa članom 123. ZPP, prema kojem je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon vraćanja na ponovni postupak Osnovni sud radio vrlo intenzivno na predmetu, zakazao dva pripremna ročišta od kojeg je jedno ročište odgođeno zbog procesnih smetnji i glavnu raspravu koja je zbog obimnosti dokaznog postupka dva puta nastavljena a jednom odgođena na apelantov zahtjev. Osnovni sud je u tri navrata zakazao uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra, koji je odgađao zbog procesnih smetnji, te donio rješenje u periodu od jedne godine i tri mjeseca, dok je Okružni sud o apelantovoj žalbi odluku donio u periodu od jedne godine i jednog mjeseca.
20. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant sudu dostavio tužbu koja nije sadržavale sve elemente koji su potrebni da bi se moglo postupiti, te je u tri navrata obavještavao sud da neće biti u Bosni i Hercegovini i tražio od suda da ne zakazuje ročišta do njegovog povratka, pa ovakvo apelantovo ponašanje predstavlja značajan doprinos ukupnoj dužini trajanja postupka.
21. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je po zakonu označen kao hitan, odnosno koji zahtijeva naročitu marljivost u ponašanju domaćih vlasti, u skladu sa već navedenim principima u ovoj odluci. Međutim, imajući u vidu činjenicu da se o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivalo pred dvije sudske instance, da su donesena četiri rješenja, te da je postupak pravosnažno okončan rješenjem Okružnog suda nakon tri godine i devet mjeseci od podnošenja tužbenog zahtjeva, a da je apelantova odgovornost što je dostavio nepotpunu tužbu, što u prvostepenom postupku nije insistirao da se izvrši vještačenje posredstvom vještaka geodetske struke, odnosno što je odustao od izvođenja ovog dokaza, te što je u više navrata tražio odgađanje ročišta, a što je sve znatno doprinijelo dužini ovog postupka, te imajući u vidu da su redovni sudovi tokom postupka postupali ažurno, Ustavni sud smatra da se u ukupnom trajanju postupak ne može smatrati takvim da bi doveo u pitanje apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Apelant je, također, nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa ovim navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
23. U konkretnom slučaju sudovi su nakon provedenog postupka utvrdili da apelant nije dokazao da je bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu spornog dijela zemljišta, kako je to propisano u smislu člana 78. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ostali apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović