Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1317/08 (I. M.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1317/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1317/08, rješavajući apelaciju Ismeta Majetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Majetića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-07-
000 183 od 26. februara 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija - Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje, broj 09-14-178/06 od 29. marta 2007. godine i Rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo - Poslovnica Bihać, broj 01-118-9150 od 26. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Majetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 29. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-07-000 183 od 26. februara 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija - Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija za verifikaciju), broj 09-14-178/06 od 29. marta 2007. godine i Rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo - Poslovnica Bihać (u daljnjem tekstu: Agencija), broj 01-118-9150 od 26. septembra 2006. godine.
2. Mehmed Majetić (u daljnjem tekstu: apelantov otac) je, kao vlasnik stare devizne štednje u Privrednoj banci Sarajevo - Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: PBS), 16. decembra 2001. godine izvršio prijenos sredstava na apelantov jedinstveni račun koji se vodi u Zavodu za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine.
3. Apelantov otac podnio je Agenciji 26. septembra 2006. godine zahtjev za verifikaciju potraživanja po osnovu stare devizne štednje koju je imao u PBS-u.
4. Agencija je Rješenjem broj 01-118-9150 od 26. septembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Komisije za verifikaciju broj 09-14-178/06 od 29. marta 2007. godine, odbila zahtjev apelantovog oca za verifikaciju potraživanja za staru deviznu štednju. U obrazloženju rješenja Agencija je istakla da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu sa odredbama člana 13. Uredbe o postupku verifikacije potraživanja i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 33/06), donijela rješenje kao u dispozitivu.
5. U obrazloženju rješenja Komisija za verifikaciju je navela da je, nakon izvršenog uvida u prvostepeno rješenje i dokumentaciju spisa predmeta, te usporedivši podatke iz devizne štedne knjižice sa podacima koje je dostavila Agencija za privatizaciju i podacima iz baze podataka kojima raspolaže Federalno ministarstvo finansija, utvrdila da je 16. decembra 2001. godine izvršen prijenos sredstava sa jedinstvenog računa apelantovog oca na apelantov jedinstveni račun, te je izvršenim prometom deviznih sredstava apelantov otac izgubio pravo na verifikaciju u smislu čl. 6. i 8. Pravilnika o postupku verifikacije potraživanja stare devizne štednje na teritoriji Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 33/05; u daljnjem tekstu: Pravilnik).
6. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-07-000 183 od 26. februara 2008. godine odbijena je tužba koju je apelantov otac podnio protiv Rješenja Komisije za verifikaciju broj 09-14-178/06 od 29. marta 2007. godine.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je tuženi organ pravilno ocijenio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalne propise. Kantonalni sud je naveo da je apelantov otac 16. decembra 2001. godine sa svog jedinstvenog računa izvršio prijenos sredstava na jedinstveni račun svoga sina-apelanta, te je izvršenim prometom deviznih sredstava izgubio pravo na verifikaciju u smislu čl. 6 i 8. Pravilnika. Naime, članom 6. Pravilnika je propisano da je vlasnik stare devizne štednje obavezan lično ili putem punomoćnika doći u najnižu organizacionu jedinicu s ciljem popune i predaje zahtjeva za verifikaciju stare devizne štednje a članom 8. Pravilnika je propisano da ovo potraživanje ostvaruju i osobe koje nakon smrti imatelja stare devizne štednje potraživanja naslijede na osnovu pravosnažnog sudskog rješenja. Kantonalni sud je ukazao i na odredbu prema kojoj pravo na potraživanje stare devizne štednje ostvaruju i osobe koje su ta potraživanja ostvarile na temelju darovnog ugovora živog srodnika. U konkretnom slučaju, zaključio je Kantonalni sud, vlasnik stare devizne štednje je živ i nije dostavio dokaz o darovnom ugovoru kojim je apelantu darovao staru deviznu štednju već ju je drugim pravnim poslom prebacio na apelantov jedinstveni račun pa u tom smislu on i nema pravo na verifikaciju u smislu navedenih odredbi.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je njegov otac u međuvremenu umro, a s obzirom na to da je 2001. godine prebacio ušteđevinu na njegov jedinstveni račun, smatra da u konkretnoj pravnoj stvari ima svojstvo umješača. Apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i u nedovoljnom obrazloženju presude. Apelant je, također, nezadovoljan načinom na koji je Kantonalni sud ocijenio dokaze s obzirom na to da je zanemarena osnovna činjenica da je postojala volja, kako njega, tako i oca, da se sredstva vrate sa jedinstvenog računa na račun stare devizne štednje sa kojeg su skinuta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima već o osnovanosti tužbenih i žalbenih navoda apelantovog oca, koji je umro nakon što je Kantonalni sud donio osporenu presudu. Ustavni sud primjećuje da apelant nije bio učesnik u postupku pred organima uprave i redovnim sudom, niti je u postupku učestvovao u svojstvu zainteresirane osobe. Ustavni sud, također, zapaža da je apelantov otac 16. decembra 2001. godine, kao vlasnik stare devizne štednje, sa svog jedinstvenog računa izvršio prijenos sredstava na jedinstveni račun svoga sina-apelanta. Dakle, sporna devizna sredstva se nalaze na apelantovom jedinstvenom računu, a u konkretnom slučaju apelant nije Ustavnom sudu posebno obrazložio niti je dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da su apelantova prava dovedena u pitanje odlukama koje se osporavaju apelacijom, a kojima se odlučivalo o pravima njegovog oca. Stoga je Ustavni sud mišljenja da se apelant ne može smatrati ni «indirektnom žrtvom» kršenja prava na pravično suđenje i imovinu na koja se poziva u apelaciji.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović