Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1730/08 (V. P.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Obligaciono- pravni odnosi
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1730/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1730/08, rješavajući apelaciju Veljka Pavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Pavića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001562 i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000086 od 24. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 10. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001562 i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000086 od 24. marta 2006. godine.
2. «Gradiška Tržnica» iz Gradiške (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnijela je tužbu protiv apelanta sa zahtjevom da sud utvrdi da je raskinut ugovor o zakupu prodajnog mjesta zaključen 1. augusta 2005. godine između tužitelja i apelanta, te da se apelant obaveže da preda u posjed prodajno mjesto na pijaci prehrambene robe, te da isplati 5.350,00 KM na ime korištenja prodajnog mjesta.
3. Osnovni sud je Presudom broj 072-0-P-06-000086 od 24. marta 2006. godine utvrdio da je ugovor o zakupu prodajnog mjesta zaključen 1. augusta 2003. godine između tužitelja kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca s druge strane zaveden pod poslovnim brojem 02-61/03 raskinut 31. decembra 2003. godine, te je obavezan apelant da tužitelju preda u posjed predmet zakupa i to prodajno mjesto na pijaci prehrambene robe (zelena pijaca), koje se nalazi na istočnoj strani pijace, tako što će o svom trošku ukloniti vlastiti drveni kiosk dimenzija 3 m x 2,5 m postavljen na tom prodajnom mjestu, a koji je zadnji kiosk sa desne strane gledajući sa glavnog ulaza u pijacu. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju na ime korištenja prodajnog mjesta isplati iznos od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime troškova postupka iznos od 1.932,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.
4. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o zakupu prodajnog mjesta na pijaci prehrambene robe «Zelena pijaca» na određeno vrijeme i to za period od 1. jula 2003. godine do 31. decembra 2003. godine i da je po ovom ugovoru apelantu dozvoljeno da na prodajnom mjestu postavi kiosk a apelantova obaveza je bila da na ime zakupnine tužitelju mjesečno isplaćuje iznos od 250,00 KM. Također je utvrđeno da je nakon isteka ugovorenog roka tužitelj 13. februara 2004. godine pismeno obavijestio apelanta da je ugovor o zakupu istekao i da treba da potpiše novi do 28. februara 2004. godine a u protivnom će se smatrati da je ugovor raskinut kao i da je apelant prestao plaćati zakupninu nakon isteka ugovorenog roka a nastavio je raditi u kiosku i nije oslobodio prodajni prostor tužitelju.
5. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je ugovor o zakupu koji je zaključen na određeno vrijeme prestao protekom vremena za koji je zaključen, a kako je propisano odredbom člana 595. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). Između stranaka nije došlo do prešutnog obnavljanja zakupa (iako je apelant nastavio koristiti zakupljenu stvar) jer se zakupodavac tome usprotivio dostavljajući apelantu rješenje kojim mu zabranjuje korištenje prodajnog prostora i obavijest od 13. februara 2004. godine. S obzirom na to da apelant nije oslobodio prodajni prostor tužitelju i nastavio ga koristi, te se na račun tužitelja neosnovano obogatio jer je koristio tuđu stvar u svoju korist, obavezan je platiti tužitelju iznose navedene u dispozitivu presude i o svom trošku ukloniti kiosk i prodajni prostor predati u posjed tužitelju kao zakupodavcu, kako je propisano odredbom člana 585. ZOO-a.
6. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili tužitelj i apelant, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-001562 od 14. marta 2008. godine tužiteljevu žalbu djelomično uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 011-0-Gž-06-001562 od 14. marta 2008. godine preinačio u odbijajućem dijelu tako što je apelant obavezan da na ime naknade štete u vidu izmakle koristi za period od 1. januara 2004. godine do 1. marta 2006. godine isplati iznos od 6.500,00 KM umjesto iznosa od 2.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja pa do isplate, dok je tužiteljeva žalba u preostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u ostalom odbijajućem dijelu potvrđena. Apelantova žalba je djelomično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka tako što je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 KM umjesto iznosa od 1.933,00 KM, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu potvrđena.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetni ugovor o zakupu prodajnog mjesta prestao samim protekom vremena na koji je zaključen s obzirom na to da se tužitelj, tj. zakupodavac, nakon što je apelant nastavio koristiti zakupljeni prostor tome usprotivio. Kako apelant bez pravnog osnova koristi tužiteljev prodajni prostor, pravilno Osnovni sud zaključuje da se na sporni odnos primjenjuje institut neosnovanog bogaćenja kroz upotrebu tuđe stvari u svoju korist iz čl. 210. i 219. ZOO-a. Kako je prodajni prostor apelant koristio bez pravnog osnova jer je pravni osnov postojao ali je kasnije otpao, Okružni sud je zaključio da je tužitelj imao pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi shodno čl. 154. i 155. ZOO-a, a ona se utvrđuje prema visini zakupnine koja bi bila ostvarena izdavanjem prodajnog prostora. Kako je nesporno da je tužitelj ostvarivao zakupninu u iznosu od 250,00 KM, Okružni sud je zaključio da se osnovano moglo očekivati da bi tužitelj i u buduće mogao ostvariti ovu zakupninu po redovnom toku stvari pa je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu zakupnine na osnovu iskaza svjedoka, te je u tom dijelu presudu preinačio i obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 6.500,00 KM koju čini neisplaćena zakupnina za period od 1. januara 2004. godine do 1. marta 2006. godine, prema visini zakupnine iz ugovora od 1. augusta 2003. godine.
8. Okružni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim smatra stav I izreke presude nerazumljivim s obzirom na to da se u suštini radi o prodajnom mjestu ili prostoru tako da je nebitno kako je prvostepeni sud označio mjesto na kojem je postavljen apelantov drveni kiosk. Stav I presude je dovoljno jasan i razumljiv i podoban za izvršenje, te je označena apelantova obaveza da ukloni drveni kiosk sa tužiteljevog prodajnog mjesta. Na kraju je Okružni sud istakao da su osnovani žalbeni navodi tuženog u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.
9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je nezadovoljan ocjenom dokaza prvostepenog suda navodeći da sud nije ocijenio iskaz saslušanog svjedoka Š.N. a ni njegovu izjavu, te je pogrešno ocijenio izjavu svjedoka Ž. Š. Apelant je, također, istakao da je pogrešan stav drugostepenog suda da na ime izmakle koristi treba da plati 6.500,00 KM s obzirom na to da je u toku postupka dokazao da zakupnina za kiosk iznosi 30,00 KM mjesečno. Apelant povredu navedenog prava vidi i u tome što drugostepeni sud nije otvorio raspravu povodom žalbi i pozvao parnične stranke jer bi imao priliku da pojasni određene činjenice koje su ostale nejasne u prvostepenom postupku i koje su utjecale i na drugostepenu odluku. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu prava na pravično suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Što se tiče apelantovih navoda da je drugostepeni sud trebao otvoriti raspravu na kojoj bi pojasnio činjenice, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište povodom žalbe nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).
13. Ustavni sud napominje da, prema članu 217. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu ZPP), drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća bez rasprava ili na osnovu održane rasprave a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocjeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju zadovoljeno je apelantovo pravo na javnu raspravu «pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet» s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom, kojom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza koje je apelant predložio. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka odlučujući samo o pravnim pitanjima. Također, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije i dokumentacije iz spisa proizlazi da apelant nije u žalbi ni ukazivao drugostepenom sudu na eventualnu potrebu zakazivanja rasprave pred drugostepenim sudom Na osnovu navedenog, Ustavni sud je mišljenja da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza redovnog suda bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović