Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/08 (N. M.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1780/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1780/08, rješavajući apelaciju Nedeljka Mikulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Mikulića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-000 059 od 9. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 163 od 12. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Mikulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupaju Karlo Sesar, Zdenko Ćurić i Marijo Miletić, advokati iz Mostara, podnio je 15. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 059 od 9. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 163 od 12. decembra 2007. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne štete. U tužbi je istakao da je 8. jula 1996. godine kao uposlenik tužene prilikom obavljanja redovnog posla zadobio teške i po život opasne povrede. Apelant je, također, istakao da je u postupku naknade štete djelomično regulirano pravo na naknadu nematerijalne štete prema stanju kakvo je bilo u trenutku zaključenja nagodbe 7. juna 2000. godine, međutim, nakon zaključenja nagodbe posljedicom iste povrede na radu zdravstveno stanje se pogoršalo.

3. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 163 od 12. decembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 059 od 9. aprila 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 5.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate. Apelant je obavezan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.986,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je uvidom u spis tog suda broj P-252/97 utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio sudsku nagodbu 7. juna 2000. godine, prema kojoj je apelantu za sve vidove štete isplaćen iznos od 30.000,00 DEM. Općinski sud je, također, naveo da je u sudskoj nagodbi apelant izjavio da povlači tužbu i odriče se bilo kakvih daljnjih potraživanja povodom ovog štetnog događaja. Nagodba sklopljena među strankama je ugovor i nakon nagodbe prava i obaveze stranaka presuđuju se u skladu sa njezinim odredbama, a na ugovor o nagodbi primjenjuju se opće odredbe o dvostranim ugovorima, u skladu sa članom 1093. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Nagodbom o naknadi štete, koju oštećeni trpi zbog tjelesne povrede, obuhvaćena je samo odšteta za one štetne posljedice koje su strankama bile poznate i predvidive u vrijeme sklapanja nagodbe. Općinski sud je ukazao na to da, ukoliko je nakon sklapanja nagodbe došlo do nepredvidivog pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenog, on može tražiti naknadu štete koju zbog toga trpi bez obzira na to što se nagodbom odrekao prava da traži daljnju štetu u vezi sa štetnim događajem.

5. U konkretnom slučaju, medicinska dokumentacija, na koju se poziva apelant, kao i nalaz vještaka medicinske struke, koji je prethodio zaključenju sudske nagodbe o naknadi štete iz štetnog događaja od 8. jula 1996. godine, ukazuju na to da su se sve posljedice štetne radnje od 8. jula 1996. godine ispoljile prije 7. juna 2000. godine, tj. prije zaključenja nagodbe, odnosno pogoršanje zdravstvenog stanja moglo se predvidjeti u vrijeme sklapanja nagodbe. Kako su štetne posljedice strankama bile poznate i predvidive u vrijeme sklapanja nagodbe, a nakon sklapanja nagodbe nije došlo do nepredviđenog pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku, za što je dao valjane razloge. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da, prema njegovom mišljenju, objektivna i korektna procjena umanjenja opće životne aktivnosti kod apelanta, nakon nagodbe od 7. juna 2000. godine, iznosi 5%. Međutim, Kantonalni sud navodi da se iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Davorina Kozomare ne vidi na osnovu čega je vještak utvrdio kako je došlo do umanjenja opće životne aktivnosti i u čemu se ona ogleda i na osnovu čega je to utvrdio, već proizlazi da vještak samo pretpostavlja/nagađa da je došlo do umanjenja, pravdajući to predmetom rasprave u svjetlu sudskomedicinske problematike, a ne konkretnom medicinskom dokumentacijom. Zbog navedenog, Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove navode žalbe da iz nalaza vještaka medicinske struke proizlazi jasan i nedvojben zaključak da se zdravstveno stanje pogoršalo nakon sklapanja nagodbe.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, pogrešno i proizvoljno primijenili materijalnog pravo, te pogrešno ocijenili dokaze. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi potpuno zanemarili nalaz vještaka medicinske struke Davorina Kozomare koji je jasno dao procent umanjenja opće životne aktivnosti, te ga pogrešno protumačili i na taj način mu uskratili pravo na naknadu štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se isključivo na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/08 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio