Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-859/08 (L. G.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zamjena nekretnina
- Stanarsko pravo
- Legitimno očekivanje
- Miješanje u pravo na dom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-859/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 859/08, rješavajući apelaciju Ljube Grujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Grujića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-
06-000310 od 25. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1964703 od 8. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubo Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000310 od 25. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1964703 od 8. novembra 2005. godine.
2. Apelant je 5. novembra 2003. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv Marije Kasapović (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja valjanosti ugovora o zamjeni stanova i ugovora o korištenju stana. Apelant je u tužbi istakao da je bio nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Zagrebu, ul. Kolareva broj 14, dok je prednik tužene Ivo Kasapović bio nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, ul. Kordunaška broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da su uz suglasnost davalaca stanova zaključili ugovor o zamjeni stanova. Dalje je istakao da je po zaključenju ugovora o zamjeni stanova ušao u posjed predmetnog stana, međutim, tužena je podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), koja je Odlukom broj 701-2923-1/1 od 25. jula 2000 godine potvrdila da je suprug tužene bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa ju je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), na osnovu Zaključka o dozvoli izvršenja broj I-08-
3559/00, 02-691/99 i 02-4140/99 od 11. augusta 2003. godine, uvelo u posjed predmetnog stana 4. oktobra 2003. godine.
3. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je predložio da Osnovni sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova zaključen između njega i prednika tužene uz pismenu suglasnost davaoca stanova, Komande garnizona Zagreb od 30. septembra 1991. godine i Poljoprivrednog instituta Banja Luka od 2. oktobra 1991. godine, i da je useljenjem na osnovu tog ugovora 1. novembra 1991. godine stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a što je tužena dužna da prizna, te da joj se naloži da predmetni stan preda u posjed slobodan od ljudi i stvari u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Presudom Osnovnog suda broj P-1964703 od 8. novembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000310 od 25. decembra 2007. godine, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 KM.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je zaključen ugovor o zamjeni stanova, kojim je apelant na osnovu prethodno pribavljene suglasnosti davaoca stana na korištenje zamijenio svoj stan u Zagrebu za predmetni stan u Banjoj Luci, te da je apelant sa porodicom uselio u predmetni stan. Također je među strankama nesporno da je predmetni stan, na osnovu odluke CRPC-a od 25. jula 2000. godine, vraćen tuženoj kao predratnom sunosiocu stanarskog prava u posjed 4. oktobra 2003. godine. Među strankama je sporno da li je zaključeni ugovor o zamjeni stanova zaključen dobrovoljno i u skladu sa zakonom, odnosno da li je ugovor pravno valjan s obzirom na to da se radi o predmetu zamjene prava na nekretninama koje se nalaze na području dvije države. Osnovni sud je naveo da na samom ugovoru o zamjeni stanova nije naznačen datum zaključenja ugovora ali je vidljivo da je suglasnost za zaključenje ugovora Komanda garnizona Zagreb dala 30. septembra 1991. godine, dakle nakon što je donesena Uredba Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriji Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Uredba) od 17. jula 1991. godine, kojom se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (pa i zamjena) nekretnina na teritoriji Republike Hrvatske, koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacija, republika i pokrajina. Osnovni sud je istakao da je Vlada Republike Hrvatske mogla na prijedlog zainteresiranog tijela ili osobe odlučiti da se određena nekretnina izuzme od zabrane, koji zahtjev je predat Vladi Republike Hrvatske 17. aprila 1992. godine ali koji nikada nije pozitivno riješen.
6. Dakle, zaključio je Osnovni sud, suglasnost koja je data za zamjenu na stanu koji se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske nije pravno valjana na teritoriji Republike Hrvatske, a što je jedan od uvjeta da bi ugovor o zamjeni stanova koji je predmet postupka proizvodio pravno dejstvo shodno odredbi člana 32. stav 3. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 12/99 i 39/99; u daljnjem tekstu: ZOSO). Prema mišljenu Osnovnog suda, pravnu valjanost predmetnog ugovora treba ocijeniti prema odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 43/82), a koji je Republika Srpska preuzela u primjenu na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske. Odredbom člana 21. navedenog zakona predviđeno je da za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina. Osim navedenog, Osnovni sud je istakao da je iz provedenih dokaza utvrđeno da tužena a ni njen suprug nisu uselili u stan u Zagrebu, a po prirodi stvari svrha ugovora o zamjeni je da ugovorne strane stupe u posjed i koriste stan koji su dobili u zamjenu.
7. S obzirom na činjenicu da se suglasnost data za zamjenu na predmetnom stanu ne priznaje pravno valjanom na teritoriji Republike Hrvatske, te kako je utvrđeno da tužena nije uselila u stan u Zagrebu, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor protivan i načelu savjesnosti i poštenja kojeg se ugovorne strane moraju pridržavati u ugovornim odnosima kao i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Osnovni sud je na kraju istakao da apelant u ovoj zamjeni nije mogao raspolagati sa stanom s obzirom na to da je u vrijeme zaključenja ugovora bila na snazi Uredba pa je protiv apelanta i vođen postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu koji je okončan Presudom broj P-
1396/92 od 4. februara 1993. godine, kojom mu je otkazan ugovor o korištenju stana u Zagrebu.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da apelantovi žalbeni navodi ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Okružni sud je naveo da se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba člana 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koja je imperativnog karaktera i prema kojoj za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina. S obzirom na to da je Komanda garnizona Zagreb, kao davalac stana na korištenje, suglasnost za zamjenu stana dala u vrijeme kada je suglasno odredbi člana 3. Uredbe tu suglasnost mogla dati isključivo Vlada Republike Hrvatske na prijedlog zainteresiranog lica ili tijela, Okružni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da suglasnost za zamjenu, koju je dala Komanda garnizona Zagreb, nije uredna jer je nije dao, u to vrijeme, nadležan organ. S obzirom na to da na zamjenu stana nije data uredna suglasnost, što predstavlja formalni uvjet za punovažnost ugovora o zamjeni stana, u smislu odredbe člana 32. stav 5. ZOSO-a, Okružni sud je zaključio da sporni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer je suprotan prinudnim propisima što ga, u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), čini ništavim. S obzirom na to da je sporni ugovor o zamjeni suprotan prinudnim propisima, bez osnova je apelantova tvrdnja da Osnovni sud nije utvrdio odlučnu činjenicu koja se odnosi na dobrovoljnost pri zaključenju ugovora, koja je pored navedenog formalnog elementa ništavosti bespredmetna jer je sekundarnog karaktera.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer su redovni sudovi sudili na osnovu pravnih propisa Republike Hrvatske i nezakonito odbili tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost ugovora o zamjeni stanova.
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na dom
12. Apelant u apelaciji osporava navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
13. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
14. Što se tiče pitanja može li se u konkretnom slučaju predmetni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant na osnovu ugovora o zamjeni stanova 1. novembra 1991. godine uselio u predmetni stan. Nesporno je i to da je od momenta useljenja u predmetnom stanu apelant živio kao u svom porodičnom domu i da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu, međutim, deložiran je 4. oktobra 2003. godine kada je tužena na osnovu Odluke CRPC-a broj 701-2923-171 od 25. juna 2000. godine uvedena u posjed predmetnog stana. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
15. Dalje, Ustavni sud mora da ustanovi predstavljaju li osporene odluke redovnih sudova miješanje u apelantovo pravo na dom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova, da je na osnovu tog ugovora stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu kao i da mu se stan preda u posjed. Naime, redovni sudovi su, ocjenjujući konkretnu pravnu stvar sa aspekta odredbi Uredbe od 17. jula 1991. godine i ZOSO-a kao mjerodavnog materijalnog prava za razrješenje predmetnog spora, utvrdili da ugovor o zamjeni stanova koji su zaključili apelant i prednik tužene ne proizvodi pravno dejstvo jer je suprotan prinudnim propisima, što ga u smislu člana 103. ZOO-a čini ništavim. Ustavni sud zapaža da je apelantov glavni tužbeni zahtjev bio usmjeren na priznanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova a koji je osporenim presudama odbijen. Dakle, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ni rješavali sporedne tužbene zahtjeve (stjecanje stanarskog prava na osnovu ugovora o zamjeni i predaju u posjed) s obzirom na to da je apelantov glavni tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, odnosno nisu rješavali pitanje prava apelantovog daljnjeg korištenja predmetnog stana. To pitanje su pravosnažno riješili upravni organi donošenjem Zaključka o dozvoli izvršenja kojim je potvrđeno da je odluka CRPC-a obavezujuća i izvršna, te utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana apelantu, te je, shodno tome, samo tim odlukama u pogledu predmetnog stana mogla biti učinjena povreda prava na poštivanje doma u odnosu na apelanta. Stoga, osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma pa su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
16. Apelant ne obrazlaže kršenje prava na imovinu već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tužene, sa zahtjevom da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova koji je zaključio sa prednikom tužene i da je useljenjem na osnovu tog ugovora stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, koji je tužena dužna da napusti i da mu ga preda u posjed. Apelant je, dakle, kako proizlazi iz osporenih presuda, s obzirom na to da je ugovorna strana u dvostranom pravnom poslu, imao «ostvariv zahtjev» shodno odredbama ZOO-a, a u postupku koji je pokrenuo tužbom trebalo je da svoj zahtjev dokaže. Pored uvjeta dobrovoljnosti za zaključenje ugovora, morao je dokazati i da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u skladu sa odredbama člana 32. ZOSO-a, tj. da je zaključen između nosilaca stanarskog prava u pismenom obliku i da je data suglasnost davalaca stanova na korištenje, a koji uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno. Iz navedenog proizlazi da je apelant prema zakonu imao «ostvariv» zahtjev, ali u postupku nije dokazao da je ugovor o zamjeni stanova pravno valjan. Iz navedenog slijedi da imovina koju bi apelant stekao po utvrđenju pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova nije apelantova postojeća imovina, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev usmjeren na utvrđenje pravne valjanosti ugovora o zamjeni stanova i predaju u posjed predmetnog stana biti riješen u njegovu korist.
19. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi u dvije instance naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan ističući pri tome da se u konkretnom slučaju radi o zamjeni stanova koji se nalaze na teritoriji dvije države, zbog čega se primjenjuje član 21. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu odredbe člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske. Ocjenjujući konkretnu pravnu stvar sa aspekta odredbi Uredbe od 17. jula 1991. godine i ZOSO-a kao mjerodavnog materijalnog prava za razrješenje predmetnog spora, redovni sudovi su obrazložili da ugovor o zamjeni stanova koji su zaključili apelant i prednik tužene ne proizvodi pravno dejstvo jer suglasnost za zamjenu stana koji se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske, u momentnu davanja suglasnosti, mogla je dati samo Vlada Republike Hrvatske a ne Komanda garnizona Zagreb, te je takav ugovor suprotan prinudnim propisima, što ga u smislu člana 103. ZOO-a čini ništavim. S obzirom na to da je iz provedenih dokaza utvrđeno da se tužena nikada nije uselila u stan u Zagrebu jer je protiv apelanta vođen i okončan postupak u kojem mu je otkazan ugovor o korištenju stana u Zagrebu, redovni sudovi su naveli da je ugovor o zamjeni stanova protivan i načelu savjesnosti i poštenja, kojeg se ugovorne strane moraju pridržavati u ugovornim odnosima, kao i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja. To dalje znači da apelant nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo da se utvrdi pravna valjanost ugovora o zamjeni i da mu se na osnovu tog ugovora predmetni stan vrati u posjed i da stekne stanarsko pravo na predmetnom stanu.
20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što u ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će biti utvrđena pravna valjanost spornog ugovora, odnosno da ću mu predmetni stan biti vraćen u posjed s obzirom na to da nije dokazao da sporni ugovor o zamjeni stanova ispunjava uvjete zakonitosti da bi proizvodio pravno dejstvo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović