Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1790/08 (R. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1790/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1790/08, rješavajući apelaciju Radomira Višnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Višnjića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-136/08 od 19. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
1476/02 od 15. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Višnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-136/08 od 19. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1476/02 od 15. novembra 2004. godine.
2. Jasminka Nahodović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja. Tužiteljica je u tužbi navela da je sa tuženim (apelantom) 16. septembra 1996. godine zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnina označenih kao k.č. broj 1667 k.o. Sarajevo upisane u zk. ul. broj CXXXV/930 što u naravi čini stambena zgrada i dvorište, a koji se nalaze u Sarajevu u ul. Derviša Numića broj 59. Tužiteljica je istakla da je predmetnu nekretninu apelant prodao svojom voljom za cijenu od 80.000,00 KM, koja je u potpunosti isplaćena, te se tužiteljica uknjižila kao vlasnik sa dijelom 1/1. Tužiteljica je navela da je apelant 16. juna 1998. godine podnio zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) za povrat predmetne nekretnine i da je CRPC Odlukom broj 302-4761-1/1 od 1. maja 2001. godine potvrdio da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina, te obavezao nadležni općinski organ da apelanta uvede u posjed. S obzirom na to da je vlasnica predmetnih nekretnina, tužiteljica je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predložila da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor pravno valjan.
3. Apelant je u toku postupka, podneskom od 11. decembra 2003. godine, podnio protivtužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ugovor o kupoprodaji nekretnina, zaključen 16. juna 1996. godine, ništavan u smislu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), pa je, dosljedno tome, tužiteljica dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje prava vlasništva koje je bilo prije izvršenih promjena.
4. Općinski sud je Presudom broj P-1476/02 od 15. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-136/08 od 19. marta 2008. godine, utvrdio da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji koji je tužiteljica kao kupac zaključila 16. septembra 1996. godine u Sarajevu sa apelantom kao prodavcem a koji je ovjeren u Osnovnom sudu II u Sarajevu pod brojem 2969/06 od 18. augusta 1996. godine, te da je na osnovu ugovora tužiteljica postala vlasnik nekretnina sa dijelom 1/1 a koje u naravi predstavljaju stambenu zgradu u ul. Derviša Numića broj 59 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), što je apelant dužan priznati i nadoknaditi troškove postupka tužiteljici u iznosu od 1.469,00 KM. Protivtužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrdio da su parnične stranke 16. septembra 1996. godine zaključile ugovor kojim tužiteljica kupuje od apelanta predmetne nekretnine, da je ugovorena kupoprodajna cijena od 80.000,00 KM isplaćena, nakon čega je tužiteljica stupila u posjed nekretnina koje su bile predmet kupoprodaje. Općinski sud je, također, utvrdio da je ugovor ovjeren u Osnovnom sudu II u Sarajevu, da je plaćen porez na promet nekretnina, kao i da je apelant, isti dan kada je zaključen ugovor, ovjerio na sudu izjavu u kojoj je naveo da je predmetnu nekretninu prodao bez ikakve fizičke ili psihičke prisile pri punoj svijesti i u dobrom zdravstvenom stanju, dakle dobrovoljno. Ocjenjujući predmetni ugovor u smislu čl. 103. i 109. ZOO-a, Općinski sud je utvrdio da je ugovor pravno valjan jer je sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača su ovjereni u nadležnom sudu. U odnosu na apelantove navode da je njegova volja bila da proda dio kuće u površini od 150 m² a ne 120 m², iako je kuća površine 265 m², Općinski sud je istakao da iz materijalnih dokaza u spisu proizlazi da je apelant ugovorom prenio na tužiteljicu pravo vlasništva na nekretninama koje su upisane u zk. ul. broj CXXXV/930 k.o. Sarajevo, tj. kuća površine 120 m² i dvorište površine 128 m². Tužiteljica je izvršila upis prava vlasništva na svoje ime na nekretninama i u obimu koji je ranije imao apelant, pri čemu ni jedan od provedenih dokaza ne upućuje da je tužiteljica na sebe prenijela više prava nego što je ugovoreno, niti da je apelant prije zaključenja ugovora posjedovao veću površinu od prodate na nekretninama koje su tužiteljici pokazane i koje su bile predmet ugovora.
6. U odnosu na apelantove navode da je ugovor ništav u smislu člana 47. ZOO-a, Općinski sud je citirao navedeni član zakona koji propisuje da je ugovor ništav kada je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. U konkretnom slučaju, Općinski sud je utvrdio da je predmetni ugovor moguć, dopušten i određen u skladu sa ZOO-om i Zakonom o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 21/92, 3/93 i 18/94), a u pogledu postojanja prijetnje koja je izazvala strah pa je apelant zbog toga zaključio ugovor o prodaji nekretnina, Općinski sud je istakao da apelant na te okolnosti nije ponudio dokaze. Apelant je, upravo suprotno, u svom iskazu, kada je saslušan u svojstvu parnične stranke, naveo da prilikom kupoprodaje niko prema njemu nije primjenjivao silu ili prijetnju. Na kraju je Općinski sud pojasnio da, prema članu 117. ZOO-a, pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, i to pravo prestaje u svakom slučaju istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. U konkretnom slučaju, apelant je od tužiteljice 2001. godine tražio da mu plati još 70.000,00 KM za prodatu kuću, a što je ona odbila. Imajući u vidu da kod prekomjernog oštećenja pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja (član 139. ZOO-a), Općinski sud je utvrdio da je apelant protekom prekluzivnog roka od jedne godine (na koji sud pazi po službenoj dužnosti) izgubio pravo na protivtužbu od 11. decembra 2003. godine isticanjem razloga rušljivosti, pa je nastupila konvalidacija gdje je ugovor stranaka punovažan od dana zaključenja.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da neosnovano žalba ponavlja navode koji su i u toku prvostepenog postupka isticani, a za koje apelant nije pružio dokaze, dok je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je članom 1. ugovora o kupoprodaji od 16. septembra 1996. godine prodata nekretnina - kuća površine 120 m², i ta je površina upisana u posjedovnom listu kao ukupna površina kuće, pa je potpuno neuvjerljiva tvrdnja apelanta i njegove supruge o namjeri prodaje samo dijela kuće jer to ne proizlazi iz navedenog ugovora a ni iz apelantove izjave koju je dao istog dana kada je zaključen ugovor, niti je uspio dokazati da je ugovor sačinjen protivno njegovoj volji. U pogledu apelantove tvrdnje o neodređenosti predmeta ugovora iz člana 47. ZOO-a, Kantonalni sud je istakao da je takva tvrdnja netačna jer su stranke ugovorile kupoprodaju individualno određene stvari – kuće i unaprijed su znali koju ugovorenu obavezu trebaju izvršiti, apelant kao prodavac predati u posjed i slobodno raspolaganje spornu kuću, a tužiteljica isplatiti kupoprodajnu cijenu. Kantonalni sud smatra da je predmet ugovora individualiziran na precizan i nesumnjiv način jer je predmetna nekretnina uknjižena u javnim knjigama, a što potvrđuje da su ugovorne strane ugovorile kupoprodaju kuće u cjelini, a ne dijela kuće kako to apelant neosnovano i ničim dokazano navodi. Kantonalni sud je naveo da iz same izjave apelantove supruge nedvojbeno proizlazi da je ona, a ne tužiteljica, inicirala kupoprodaju predmetne nekretnine, da ugovor nije zaključen u vrijeme ratnih dejstava i progona nacionalnih zajednica, koje su procentualno manje zastupljene na konkretnom prostoru, pa nema naznaka da je tužiteljica koristeći silu, prijetnju ili prevaru utjecala na apelantovu odluku da proda svoju kuću. Pritisak trećih lica na nacionalnoj osnovi, na koji se apelant poziva kao razlog ništavosti, prema mišljenju Kantonalnog suda, morao je biti takvog intenziteta da je bitno ograničio slobodu odlučivanja i direktno utjecao na volju ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora, a što je sve apelant tvrdio tokom prvostepenog postupka ali je propustio da tu svoju tvrdnju i dokaže.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime, apelant je naveo hronologiju događanja koji su uvjetovali zaključenje ugovora a povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava - člana 47. ZOO-a. Apelant je istakao da u kupoprodajnom ugovoru nije navedeno da prodaje poslovni prostor i garažu u ukupnoj površini od 110 m² a tužiteljica se uknjižila na cijelom objektu. Apelant je naveo da je nudio tužiteljici da sačine aneks ugovora i da mu za poslovni prostor i garažu isplati 70.000,00 KM, međutim, tužiteljica je to odbila. Predložio je da Ustavni sud poništi osporene odluke i «proglasi» kupoprodajni ugovor ništavim.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma i prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz čl. II/3. f) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović