Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/08 (S. Ć.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1796/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1796/08, rješavajući apelaciju Safeta Ćatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Ćatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000406 od 17. aprila 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-818/05 od 15. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina podnio je 16. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000406 od 17. aprila 2008. godine i Presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-

818/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-257/04 od 30. augusta 2005. godine JU «II srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: drugotuženi) obavezana je da plati apelantu, na ime razlike neisplaćene plaće za period januar-decembar 2001, 2002. i 2003. godine iznos od 79.312,00 KM, a po osnovu razlike neisplaćene naknade za topli obrok za period januar-decembar 2001. i 2003. godine iznos od 356,00 KM i po osnovu neisplaćene naknade za godišnji odmor-regres za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu iznos od 709,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u izreci prvostepene presude. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U odnosu na Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: prvotuženi) apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti kao neosnovan.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je ocjenom provedenih dokaza sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog osnovan jer je drugotuženi javna ustanova koja ima svojstvo pravnog lica i kao poslodavac ima obavezu da apelantu kao zaposleniku isplaćuje lična primanja u skladu sa zakonom i Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

4. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uvjete i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Dalje se Općinski sud pozvao na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi, koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora (stupio na snagu u drugoj polovini decembra 2000. godine). Osnovica za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje se svaka tri mjeseca aktom vlade nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Stavom 3. odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora propisano je da plaća zaposlenicima u srednjim školama utvrđena na način iz stava 2. predmetnog člana ne može biti manja od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Kolektivnog ugovora, odredbom člana 157. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme, koju školsku spremu ima apelant u visini od 6,0 do 7,0.

5. Za potraživanja nastala na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora navedeno je da je i ta naknada regulirana odredbom člana 40. Kolektivnog ugovora za što je utvrđeno da apelantu kao radniku drugotuženog na ime korištenja godišnjeg odmora pripada pravo takve naknade u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. U odnosu na apelantova potraživanja za isplatu neisplaćene naknade za topli obrok, Općinski sud je istakao da, prema članu 43. Kolektivnog ugovora, zaposlenik ima pravo na naknadu za ishranu u iznosu koji ne može biti manji od 25% prosječne plaće u Federaciji BiH a nesporno je da u školi nije bila organizirana ishrana u toku rada.

6. Protiv prvostepene presude drugotuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Rsž-818/05 od 15. novembra 2006. godine djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće odbio, a kamatu na dosuđene iznose naknada toplog obroka i regresa dosudio počevši od 22. decembra 2004. godine umjesto od datuma određenih u izreci prvostepene presude. Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlike plaće i to razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi apelant ostvario da su obračun i isplata izvršeni u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora, te isplata razlike toplog obroka i naknade regresa. Do iznosa na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao tako što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno članom 28. Kolektivnog ugovora, a potom osnovicu množio koeficijentom 6 koji je određen članom 157. Zakona o radnim odnosima i plaćama uposlenika u organima uprave u Federaciji BiH za uposlenike sa visokom stručnom spremom, koju ima apelant.

8. Kantonalni sud je citirao član 28. Kolektivnog ugovora i u skladu sa citiranom odredbom Kantonalni sud je konstatirao da je nesporno, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, da Vlada Unsko-sanskog kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova uposlenicima u srednjim školama, dakle nije postupljeno u smislu stava 2. člana 28. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio citiranu odredbu Kolektivnog ugovora kada je uslijed toga što Vlada Kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Ovaj zakon, nastavlja dalje sud, ne može se primjenjivati na uposlenike u obrazovanju jer su ovim zakonom uređena osnovna prava, obaveze, odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave, a apelant nije zaposlen kod organa uprave nego kod tuženog koji je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu.

9. Kantonalni sud je zaključio da je apelant morao, u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora, dokazati da su njegove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, jer je Kolektivnim ugovorom uposlenicima u obrazovanju zagarantirano da ne mogu u pogledu visine plaće biti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je za utuženi period primio plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća kao neosnovan. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešan je zaključak prvostepenog suda kada je kamatu na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosudio počevši od prvog u mjesecu za prethodni mjesec. Istaknuto je da se radi o povremenim novčanim davanjima na koja kamata, u smislu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03), teče od dana kada je postavljen zahtjev sudu za njihovu isplatu.

10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-000406 od 17. aprila 2008. godine odbio.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka već je samo pravilno primijenio materijalno pravo i za svoj pravni stav dao valjane razloga koje u cijelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je ispravan stav drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kako je to učinio prvostepeni sud, zasnivajući odluku na nalazu vještaka finansijske struke koji je po uputama tog suda visinu plaće apelantu u spornom periodu uspoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave, umjesto da je primjenom člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora usporedio sa plaćom službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelant nije predložio da se izvrši takvo uspoređivanje, a da su prema principu dispozicije stranaka iz člana 7. stav

1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP) stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada konstatira da apelant nije sudu predočio ni jedan dokaz koji bi upućivao da je njegova plaća koju je primao po utvrđenim kriterijima bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave (član 39. stav 3. Zakona o državnoj službi FBiH, koji propisuje da koeficijente platnih razreda za kantonalne organe državne službe propisuje Vlada Kantona).

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je preinačio presudu djelomično odbijajući njegov tužbeni zahtjev, te mu nije dao mogućnost da se izjasni pred sudom u skladu sa članom 229. ZPP na način da održi glavnu raspravu pred drugostepenim sudom, na što ga je obavezivala navedena zakonska odredba. Smatra da je Kantonalni sud odluku o preinačenju prvostepene presude donio isključivo zato što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko-materijalna opstojnost prvotuženog i njegovog budžeta. Smatra da se Kantonalni sud prilikom donošenja presude rukovodio političkim, a ne pravnim sredstvima. Na taj način apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na efikasan pristup sudu.

13. Apelant, također, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama primijenili materijalni zakon. Dalje, apelant smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlaštenja, te se na taj način stavio u ulogu punomoćnika tuženog u čemu apelant vidi povredu svog prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje. Apelant smatra da je Kantonalni sud, na njegovu štetu, bio na strani tužene, što je protivno zabrani diskriminacije, ograničavajući ga, na taj način, da ostvari minimum zagarantirane plaće. Dalje, apelant navodi da je doveden u nejednak položaj u odnosu na uposlenike osnovnih škola. U sličnim predmetima Kantonalni sud je potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće i apelant u tome vidi povredu prava na uživanje pravičnih uvjeta rada garantiranih članom 7. Međunarodnog pakta, odnosno osiguranja pravične plaće i jednake nagrade za rad jednake vrijednosti. Apelant smatra da je lišen naknade pravilno obračunate razlike plaća a da lišavanje nije bilo u javnom interesu u čemu vidi povredu prava na neometano uživanje imovine. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači osporene odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno razmatranje.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Ustavni sud zapaža da je u svojoj Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud, također, preinačio presudu prvostepenog suda zbog istih razloga kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluka ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (stav 3)». Budući da se apelantovi navodi o nezakonitosti odluka u suštini svode na primjenu navedene odredbe Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na apelantov slučaj, te da nije potrebno davati posebno obrazloženje u tom smislu.

17. Također, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na efikasan pristup sudu s obzirom na to da odredba člana 229. ZPP na koju se apelant poziva propisuje da će «drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu». Dakle, suprotno apelantovom mišljenju, drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi da održi raspravu već je u smislu navedene odredbe ZPP presudu donio u sjednici vijeća. Prema tome, navedenim postupanjem Kantonalnog suda apelantu nije onemogućeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud nalazi da ni navodna pristranost suda nije potkrijepljena relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja pristranosti u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen ni princip jednakosti strana u postupku jer je u toku cijelog postupka apelant imao mogućnost da svoje navode suprotstavi navodima suprotne strane, te da niti u jednom dijelu postupka nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu. Ustavni sud podsjeća na to da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 1074/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud je mišljenja da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi sa ostalim navodima apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava iz čl. II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 14, 17. i 18. Evropske konvencije, zatim člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija prema svom činjeničnom i pravnom supstratu identična apelaciji broj AP 311/07. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na imovinu, prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na uživanje povoljnih uvjeta rada, zabrane zloupotrebe prava i granice korištenja ograničenja prava odnose i na apelantov slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1796/08 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio