Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1287/08 (S. K.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Prava iz radnog odnosa
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1287/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1287/08, rješavajući apelaciju Steve Kikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Kikića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000053 od 29. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Kikića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-07-000003 od 14. januara 2008. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-385/05 od 19. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P.574/02-I od 1. juna 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) primio je 24. aprila 2008. godine apelaciju protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Gž-08-000053 od 29. februara 2008. godine i br. 097-0-

Rev-07-000003 od 14. januara 2008. godine, Presude istog suda broj Gž-385/05 od 19. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.574/02-I od 1. juna 2005. godine. U apelaciji je navedeno da je podnose «Kikić Stevo i dr.» i da je zastupnik podnosioca apelacije advokat Miodrag Zeljić, koji je i potpisao i ovjerio predmetnu apelaciju.

2. S obzirom na to da je uz apelaciju dostavljena samo punomoć Steve Kikića, kojom ovlašćuje advokata Miodraga Zeljića da u njegovo ime može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, a budući da iz osporenih odluka redovnih sudova proizlazi da je imenovani advokat u postupku pred redovnim sudovima zastupao i drugih 56 lica, Ustavni sud je 7. septembra 2010. godine zatražio od advokata Miodraga Zeljića da dopuni/precizira apelaciju na način da tačno navede ko su, osim Steve Kikića, apelanti, te da, u smislu člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, dostavi punomoć za zastupanje.

3. Advokat Miodrag Zeljić nije postupio po nalogu Ustavnog suda, ali su pojedina lica, koje je imenovani zastupao u postupku pred redovnim sudovima, obavijestila Ustavni sud da odustaju od apelacije koju je bez njihove saglasnosti podnio imenovani advokat.

4. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetnu apelaciju podnio samo Stevo Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je sa ostalim tužiteljima (ukupno 58 lica) podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog DD «Bosnaplod» Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate plaća i ostalih prava iz radnog odnosa, vrijednost spora 517.719,50 KM.

7. Presudom Osnovnog suda broj P.574/02-I od 1. juna 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja za isplatu plaća i ostalih prava iz radnog odnosa (topli obrok i regres) u iznosima koji su u izreci presude precizirani za svakog od tužitelja ponaosob. Konkretno, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća u iznosu od 6.532,80 KM, neisplaćenog toplog obroka u iznosu 1.100,00 KM i neisplaćenog regresa u iznosu 810,00 KM, odnosno ukupno 8.442,80 KM. Tačkom dva izreke presude sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. Vezano za odbijanje tužbenog zahtjeva sud je obrazložio da su tužitelji priznali da su tokom trajanja radnog odnosa kod ODP «Bosnaplod» Brčko uredno primali plaću i ostale novčane nadležnosti (topli obrok i regres) prema materijalnim mogućnostima prednika tuženog. S obzirom na to da je u toku postupka dokazano da su ugovori o radu, na kojim su zasnovani precizirani iznosi tužbenog zahtjeva, fiktivni i pravno nevaljani jer su zaključeni sa pravnim prednikom tuženog a prije pravosnažnosti upisa u sudski registar tuženog (14. april 2003. godine), čiji je ali ne i jedini pravni sljednik tuženi, zaključeno je da prije upisa osnivanja tuženog u sudski registar nije mogao postojati ugovor o radu između tužitelja i tuženog, a time ni prava apelanta i ostalih tužitelja u odnosu na tuženog. Obrazlažući odluku o troškovima, sud je naveo da je s obzirom na uspjeh parničnih stranaka, na osnovu člana 102. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

8. Presudom Apelacionog suda broj Gž-385/05 od 19. februara 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i ostalih tužitelja, te je potvrđena osporena presuda Osnovnog suda u odluci o glavnoj stvari sa obrazloženjem da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev. Međutim, Apelacioni sud je stavom drugim izreke presude uvažio žalbu tuženog protiv odluke o troškovima parničnog postupka, te je Presudu Osnovnog suda broj P.574/02 od 1. juna 2005. godine, u tom dijelu, ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o troškovima postupka. Obrazlažući ovaj dio svoje odluke, Okružni sud je naveo da je osnovni kriterij za odluku o troškovima postupka uspjeh u parnici, kako je regulirano članom 102. stav 1. ZPP. Budući da je prvostepeni sud bez obrazloženja primijenio odredbu člana 102. stav 2. ZPP, prema kojoj svaka stranka snosi svoje troškove postupka, u situaciji kad je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen i kad je tuženi prije zaključenja glavne rasprave zahtijevao naknadu troškova i u troškovniku ih specificirao, Okružni sud je zaključio da je takva odluka o troškovima parničnog postupka nerazumljiva i nepotpuna, te da se ne može ispitati, zbog čega je odluku o troškovima ukinuo i spis u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj P.574/02 od 16. januara 2007. godine tužitelji, među kojima i apelant, obavezani su da solidarno tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 211.780,50 KM. U obrazloženju je navedena detaljna specifikacija troškova čiju nadoknadu je tražio tuženi shodno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH («Službene novine FBiH» broj 67/02; u daljnjem tekstu: Tarifa), koja se primjenjuje na konkretan slučaj. Sud je apelanta i ostale tužitelje, s obzirom na to da su u cijelosti odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi, obavezao da tuženom shodno članu 102. stav 1. ZPP solidarno nadoknade prouzrokovane troškove parničnog postupka.

10. Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Rev-07-000003 od 14. januara 2008. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta i ostalih tužitelja izjavljena protiv Presude istog suda broj Gž-385/05 od 19. februara 2006. godine. Obrazloženo je da je članom 309. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Navedeno je da su u konkretnom sporu tužitelji označili zahtjev svakog tužitelja ponaosob tačno precizirajući iznos potraživanja po svakom osnovu (za plaće, topli obrok, regres), te da je za sve tužitelje obaveza tuženog po preciziranom tužbenom zahtjevu iznosila ukupno 517.719,00 KM. Istaknuto je da je između tužitelja obrazovana procesna zajednica običnih aktivnih suparničara, jer tužitelji jednom tužbom ostvaruju više zahtjeva koji se ne zasnivaju na istom već istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Navedeno je da se zbog tih razloga dozvoljenost revizije ocjenjuje prema članu 309. stav 2. ZPP, prema vrijednosti pobijanog dijela drugostepene presude za svakog tužitelja posebno, a ne prema zbiru njihovih zahtjeva. Budući da niti jedan od postavljenih zahtjeva ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, revizija je odbačena kao nedopuštena.

11. Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000053 od 29. februara 2008. godine djelimično je uvažena žalba apelanta i ostalih tužitelja, te je Rješenje Osnovnog suda broj P.574/02 od 16. januara 2007. godine (o troškovima postupka) preinačeno na način da su apelant i ostali tužitelji obavezani da tuženom umjesto iznosa od 211.780,50 KM na ime naknade troškova parničnog postupka, solidarno isplate iznos od 95.326,92 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno da je sud, u smislu člana 292. ZPP, ispitao prvostepeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi apelanta i ostalih tužitelja. Sud je istakao da je za obračun predmetnih troškova mjerodavna vrijednost spora u iznosu od 517.719,00 KM, koja predstavlja zbir pojedinačnih zahtjeva svih tužitelja. Navedeno je da se žalbom osnovano prigovara da je Osnovni sud pogrešno zaključio da tuženom, s obzirom na složenost predmeta, pripada i uvećanje određene naknade za 100%. Vezano za ovo pitanje, Apelacioni sud je naveo da, prema ocjeni tog suda, u konkretnom slučaju nije osnovana primjena člana 37. stav 1. Tarife, jer je navedenom odredbom predviđeno povećanje tarifnih stavki «za posebno stručno i specijalističko znanje koje zahtijeva obrađeni predmet, naročito težinu predmeta ili posebnu odgovornost za obavljeni rad», o čemu se, prema ocjeni tog suda, ne radi u konkretnom predmetu. Dalje, Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud za pojedine procesne radnje pogrešno dosudio pripadajuće iznose poreza, odnosno pogrešno utvrdio poresku stopu, sa aspekta propisa koji su važili u vrijeme preduzimanja tih radnji (Zakona o porezu proizvoda i usluga u prometu koji je važio do 21. decembra 2004. godine i Zakona koji je važio nakon tog datuma). Imajući u vidu odredbe Tarife, član 8. stav 1 (koji regulira pravo na naknadu za obrazložene podneske), član 9. stav 1 (koji regulira naknadu za zastupanje na ročištima na kojim se raspravljalo) i stav 2 (koji regulira naknadu za zastupanje na ročištima na kojim se nije raspravljalo) i član 10. stav 1 (koji regulira naknadu za izjavljivanje redovnog pravnog lijeka), te odredbe čl. 42 (koji regulira obračun poreza) i 50 (kojim je utvrđena vrijednost boda), te tačno precizirajući radnje i naknade koje je priznao tuženom, Apelacioni sud je zaključio da ukupni troškovi tuženog neophodni za vođenje predmetnog spora iznose 95.326,92 KM, te je u tom smislu preinačio rješenje Osnovnog suda.

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da su prilikom donošenja odluka o meritumu spora redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer apelant smatra da mu shodno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora pripadaju plaća, regres i topli obrok u iznosima koje je tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Vezano za rješenje o troškovima postupka, apelant smatra da su troškovi tuženog, s obzirom na visinu pojedinačno postavljenih tužbenih zahtjeva, previsoko određeni i da je Tarifa pogrešno primijenjena.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije. Dopustivost prima facie

14. Vezano za Rješenje Apelacionog suda broj 097-0-Gž-08-000053 od 29. februara 2008. godine (o troškovima postupka), Ustavni sud podsjeća na to da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku o troškovima postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Protek roka

17. Vezno za osporeno reviziono rješenje Apelacionog suda, te presude Apelacionog suda i Osnovnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 106/04 od 18. januara 2005. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).

18. U konkretnom slučaju revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Rev-07-000003 od 14. januara 2008. godine. Konačna odluka u ovom predmetu je, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Apelacionog suda broj Gž-385/05 od 19. februara 2006. godine. S obzirom na to da su, prema dokazima u spisu, apelant i ostali tužitelji 16. novembra 2006. godine protiv presude Apelacionog suda izjavili reviziju, a budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 24. aprila 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Apelacionog suda.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1287/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio