Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/08 (O. U., B. U., M. M., N. K. i J. R.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1418/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1418/08, rješavajući apelaciju Ostoje Učura i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Učura, Branka Učura, Mirjane Medić, Nevenke Kisin i Joke Rogić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-06-000 019 od 11. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2216/03 od 11. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ostoja Učur, Branko Učur, Mirjana Medić, Nevenka Kisin i Joka Rogić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijeli su 14. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-06-000 019 od 11. februara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2216/03 od 11. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

152/00 od 19. decembra 2002. godine utvrđeno je da su apelanti i Stana Lazukić, kao tužioci, postali suvlasnici na dijelovima od po 1/6 nekretnina upisanih u p.l. 293 k.o. Strojice, preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te je obavezana Općina Šipovo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima i Stani Lazukić preda u posjed predmetne nekretnine i da trpi da se u katastru zemljišta izvrši izmjena, na način što će se upis nekretnina brisati sa imena tužene i upisati na ime apelanata. Tužena je obavezana da apelantima nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su predmetne nekretnine u katastru zemljišta upisane kao vlasništvo tužene i to na osnovu izjave Branka Učura, oca apelanata, o odricanju prava vlasništva u korist tužene. Navedeno je da je među strankama sporno ko je stvarni vlasnik ovih nekretnina, te da li izjava oca apelanata o odricanju može proizvesti pravne učinke na način da tužena postane vlasnik predmetnih nekretnina. Sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je majka apelanata Sava Učur kupila predmetne nekretnine od Save Rakite, kupoprodajnim ugovorom koji je zaključen 3. novembra 1958. godine i koji je ovjeren u Općinskom sudu u Jajcu pod brojem 1704/58. Istaknuto je da je, prema prvoapelantovoj izjavi, predmetne nekretnine majka apelanata kupila za novac dobiven prodajom svog naslijeđa, te da je ona time postala isključivi vlasnik ovih nekretnina. Sud je naveo da je prihvatio prvoapelantovu izjavu kao istinitu i logičnu budući da ta izjava ničim nije dovedena u sumnju. Obrazloženo je da se, imajući u vidu tradicionalne odnose u porodici koji su važili u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora, nikako nije moglo desiti da žena kupuje nekretnine od zajedničke bračne tekovine, a da u ugovoru ona bude označena kao kupac. Zbog navedenih razloga sud je prihvatio navode tužbe da je majka apelanata bila vlasnik spornih nekretnina, te je naveo da je vjerovatno zbog administrativnih razloga, tj. lakšeg oporezivanja u katastarskom operatu, došlo do upisa vlasništva na jednog člana domaćinstva. Međutim, sud je zaključio da ta okolnost ne znači da je otac apelanata postao vlasnik predmetnih nekretnina i da je njima mogao raspolagati na način da ih se odrekne u korist tužene. Sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da otac apelanata nije imao nikakvo ovlaštenje da raspolaže predmetnim nekretninama, te je sud zaključio da pravne radnje koje je on preduzeo (odricanje u korist tužene) ne proizvode pravno dejstvo. Zbog navedenih razloga sud je zaključio da je majka apelanata i dalje ostala vlasnik spornih nekretnina, te da apelanti, kao njeni nasljednici, imaju opravdan interes za postavljenje predmetnog tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da na drugačiju odluku suda ne utječe činjenica da je iza majke apelanata obustavljen ostavinski postupak zbog neposjedovanja imovine, te da je prvoapelant bio prisutan u vrijeme kada je otac apelanata dao izjavu o odricanju.

3. Presudom Okružnog suda broj Gž-2216/03 od 11. februara 2008. godine žalba tužene je uvažena, te je presuda Osnovnog suda preinačena na način da je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev apelanata i Stane Lazukić. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda, te istakao da žalba osnovano ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da je majka tužitelja postala vlasnik predmetnih nekretnina temeljem Ugovora o kupoprodaji broj 1704/58 koji je ovjeren u Općinskom sudu Jajce. Istaknuto je da je članom 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima regulirano derivatno stjecanje svojine na nepokretnostima, na način da je propisano da se na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnosti stječe upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način. Sud je, dalje, naveo da je za ovaj način stjecanja svojine potrebno da na predmetnoj stvari već postoji pravo svojine nekog nosioca, da to pravo bude preneseno na drugog nosioca i da do tog prijenosa dođe voljom nosioca kao pravnog prethodnika i njegovog pravnog sljednika, te je potreban odgovarajući zakonski način stjecanja. Istaknuto je da je za stjecanje prava svojine na nepokretnosti potrebno postojanje sva četiri navedena uvjeta, a da su ugovori ili jednostrani pravni posao samo pravni osnov koji vodi derivativnom načinu stjecanja prava svojine, ali se to pravo stječe tek kad se tom uvjetu pridruži i odgovarajući zakonski način stjecanja, a to je upis u javne knjige ili drugi odgovarajući način određen zakonom. Sud je istakao da je, u smislu citirane zakonske odredbe, uknjižba sticaoca prava svojine na nepokretnostima kao pravnog sljednika u vlasnički list zakonski način derivativnog stjecanja prava svojine na nepokretnostima. Dalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju majka apelanata Sava Učur nije bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da (s obzirom na to da na tom području ne postoji zemljišna knjiga) nije izvršeno polaganje isprava u katastru nekretnina za stjecanje tog prava. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je majka apelanata postala vlasnik predmetnih nekretnina samo na temelju ugovora o kupoprodaji koji je ovjeren u Općinskom sudu Jajce. Istaknuto je da se, naprotiv, otac apelanata Branko Učur, koji je bio upisan kao vlasnik, odrekao predmetnih nekretnina u korist društvene svojine, te da su one od tada u posjedu tužene (što tokom postupka nije bilo sporno). Stoga je Okružni sud zaključio da osnovano žalba tužene ističe da je tužena, od tada, savjestan držalac ovih nekretnina pa time i vlasnik tih nekretnina, a protekom roka iz člana 28. stav 4. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-06-000 019 od 11. februara 2008. godine odbijena je revizija apelanata kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, prema kojem je majka apelanata kupila predmetne nekretnine 1958. godine, da je predmetni kupoprodajni ugovor dostavljen Uredu za katastar Šipovo, ali da je od 1968. godine u posjedovnom listu na predmetnim nekretninama bio upisan otac apelanata koji se, prema zapisniku od 18. jula 1975. godine, odrekao tih nekretnina u korist društvene svojine, nakon čega je, na osnovu Rješenja broj 250/75 od 7. jula 1976. godine, izvršena promjena u korist društvene svojine, od kad se nekretnine vode na tuženoj. Sud je zatim izložio pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda, te istakao da je odluka drugostepenog suda pravilna ali ne iz razloga datih u obrazloženju drugostepene odluke. Navedeno je da je članom 226. Zakona o udruženom radu («Službeni list SFRJ» broj 11/78) propisano da se, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počevši od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Istaknuto je da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan jer su predmetne nekretnine postale društvena svojina 1976. godine a da su apelanti u tužbi stavili zahtjev za povrat tek 2000. godine, zbog čega je sud zaključio da su apelanti, protekom zakonom propisanog vremena od deset godina, izgubili pravo da traže vraćanje predmetnih nekretnina. Zbog navedenih razloga sud je ocijenio neosnovanim revizione navode apelanata da je njihova majka, na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je predat u katastar radi stjecanja prava svojine, postala vlasnik predmetnih nekretnina, kao i revizione navode apelanata da je njihov otac bio upisan na predmetnim nekretninama samo radi lakše evidencije i da se stoga njihov otac nije mogao odreći predmetnih nekretnina.

5. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da je proizvoljan zaključak Okružnog suda da su predmetne nekretnine od dana odricanja u posjedu tužene. Ističe se da među strankama nije sporno da su na osnovu izjave o odricanju oca apelanata predmetne nekretnine u katastru zemljišta upisane na ime tužene, ali da tužena nikad nije ušla u posjed tih nekretnina već da su cijelo vrijeme bile u posjedu apelanata, te, prema mišljenju apelanata, tužena nije ni postala njihov vlasnik. S obzirom na to da te nekretnine, prema mišljenju apelanata, nisu postale društvena svojina, to nisu ni mogli nastupiti pravni efekti iz Zakona o udruženom radu. Zbog toga, apelanti smatraju da su i Okružni sud i Vrhovni sud donijeli svoje odluke uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća na to da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav

2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1418/08 (O. U., B. U., M. M., N. K. i J. R.) | Sudska praksa | Aktio