Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1288/08 (M. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1288/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1288/08, rješavajući apelaciju Milorada Vladića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Vladića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-06/315 od 26. februara 2008. godine i broj X-K-06/315 od 23. oktobra 2007.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Vladić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-06/315 od 26. februara 2008. godine i X-K-06/315 od 23. oktobra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. i 30. aprila 2008. godine.
2. Sud BiH je donio Presudu broj X-K-06/315 od 23. oktobra 2007. godine, kojom je apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo organiziranja grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe iz člana 215. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Za učinjeno krivično djelo, Sud BiH je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine u koju je uračunao vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 21. novembra 2006. godine pa nadalje. Na osnovu člana 74. KZBiH od apelanta su oduzeti predmeti taksativno navedeni u dispozitivu presude (koji su evidentirani i u Zapisniku o dobrovoljnoj predaji predmeta i tri potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 19. novembra 2006. godine). Dalje, na osnovu čl. 110. i 111. KZBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom i to nekretnina pobliže označena u dispozitivu presude, a apelant je obavezan i da nadoknadi troškove krivičnog postupka.
3. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je, nakon analize i ocjene provedenih dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, utvrdio da je apelant u periodu od 2003. do 2006. godine, na način detaljno opisan u izreci presude, nabavljao cigarete iz fri-šopova u Republici Srbiji koje je prevozio u Bosnu i Hercegovinu, te skladištio na njemu poznata mjesta. Zatim je, putem organizirane grupe za rasturanje neocarinjene robe – cigareta, posredovao u rasturanju te robe, sve u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Dalje, sud je utvrdio da je apelant u periodu od 10. marta 2006. do 19. novembra 2006. godine na području općine Bijeljina organizirao grupu ljudi za krijumčarenje i rasturanje cigareta iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu, posjedujući za to potrebnu logistiku i uspostavljajući vezu sa ostalim krijumčarima, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi izbjegavao mjere carinske kontrole i plaćanja carinskih obaveza a radi daljnje prodaje prokrijumčarenih cigareta i rasturanja tako neocarinjene robe. Dalje je Sud BiH utvrdio da su apelanta 10. marta 2006. godine skupa sa B.P. (koji je također u predmetnom postupku kao drugooptuženi proglašen krivim), na način opisan u dispozitivu presude, prilikom vršenja radnje krivičnog djela otkrili pripadnici DGS-a.
4. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio organizator grupe ljudi organizirane radi krijumčarenja i rasturanja neocarinjene robe – cigareta. Dalje je utvrdio da se sastav grupe mijenjao tokom inkriminiranog perioda ali da je cilj uvijek ostajao isti - ilegalno prebacivanje cigareta preko državne granice Srbije i Bosne i Hercegovine i daljnje rasturanje radi pribavljanja imovinske koristi. Prema zaključku suda, koji proizlazi iz iskaza četiri saslušana svjedoka kao i tri policijska dužnosnika, radi se o radnjama koje su po svojoj prirodi i obimu takve da je za njih potrebna grupa ljudi. Da je apelant organizirao i bio na čelu jedne takve grupe sastavljene ne samo od ljudi iz BiH nego i iz Srbije i Crne Gore, sud je utvrdio iz iskaza više svjedoka i drugooptuženog, koji je, također, saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da je sud u toku glavnog pretresa proveo sve predložene dokaze odbrane, izuzev saslušanja svjedoka M.M., smatrajući da okolnosti koje je odbrana htjela da dokaže njenim saslušanjem nisu od značaja za predmetnu optužnicu. Odlučujući o vrsti i visini kazne, Sud BiH je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom zatvora postići opća i posebna svrha kažnjavanja iz člana 39. KZBiH.
5. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Presudu broj KŽ-06/315 od 26. februara 2008. godine. Navedenom presudom Apelaciono vijeće je apelantovu žalbu odbilo kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva BiH uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u dijelu koji se odnosi na visinu izrečene kazne. Apelaciono vijeće je presudom osudilo apelanta za djelo za koje je proglašen krivim na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 19. novembra 2006. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne.
6. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da su irelevantni žalbeni navodi da dispozitiv presude sadrži označenje o apelantovom stambeno-poslovnom objektu a «da se uopšte ne vidi da se radi o trgovačkoj radnji». Dalje je istaknuto da je apelantov žalbeni navod da činjenično stanje nije potpuno razjašnjeno jer nisu saslušani svjedoci V.I. i M.P. neprihvatljiv jer je prvostepena presuda činjenično utvrđenje zasnovala na provedenim dokazima za koje i Apelaciono vijeće smatra da su dovoljni. Osim toga, stranke tokom postupka nisu predlagale saslušanje ovih osoba u svojstvu svjedoka. Također, Apelaciono vijeće je istaklo da nije od značaja apelantov prigovor kako nije poznat identitet osoba koje su učestvovale «u krijumčarenju cigareta preko Drine», te da presuda spominje samo njihove nadimke, jer nije nužno da se te osobe međusobno bliže poznaju.
7. U odnosu na navode apelantove žalbe da se presuda zasniva u najvećem dijelu na svjedočenju «svjedoka-osvetnika», Apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da su neosnovani. Naime, iskazima tih svjedoka se ne isključuju iskazi ostalih saslušanih svjedoka-policajaca, nego se nadopunjuju. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da su policajci svjedočili o svojim saznanjima o apelantovim protivpravnim aktivnostima do momenta kada je on postao «informant». Osim toga, sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor da su cigarete koje su pronađene u prodavnici njegove supruge predmet legalne aktivnosti a ne dio aktivnosti rasturanja jer su prilikom pretresa, pored cigareta sa markicama pronađene i cigarete iz hrvatskog proizvodnog programa bez propisnih BH markica koje su bile predmet krijumčarenja. O tome govori i apelantovo priznanje dato tokom istrage kada je naveo da njegova žena prodaje cigarete na crno i da za njih ne posjeduje legalne markice.
8. U pogledu žalbenih navoda Tužilaštva BiH, Apelaciono vijeće je istaklo da smatra da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti ali da te okolnosti nije u dovoljnoj mjeri ocijenio. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da, prema njegovoj ocjeni, domet otežavajućih okolnosti realno ima veći značaj od onog kakvog je prvostepeni sud pridao u donesenoj presudi, te je zbog toga apelanta osudilo na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kao i pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što smatra da je sud tokom prvostepenog postupka počinio bitne povrede krivičnog postupka, za koje Apelaciono vijeće, kako navodi, nije utvrdilo «da li se radi o bitnim povredama ili ne». Naročito apelant navodi da je počinjena bitna povreda koja se tiče vremena inkriminirane radnje (maj 2005. godine), te povreda koja se tiče količine oduzetih cigareta. Dalje, apelant navodi da Apelaciono vijeće nije razmotrilo sve žalbene navode, te da je neosnovano prihvatilo obrazloženje i navode iz prvostepene presude, iako «nije bilo nijednog dokaza da je on počinio predmetno krivično djelo». Osim toga, apelant smatra da su sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i time nepravilno utvrdili činjenično stanje. Također, apelant ističe da sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kako u pogledu vremena u kojem je apelant «radio zajedno» sa svjedokom M.S., tako i u odnosu na ostale okolnosti koje je naveo u presudi. U vezi sa provedenim dokazima, apelant ističe da smatra kako ga je sud trebao osloboditi od krivnje a ne osuditi. Osim toga, apelant prigovara i da je Apelaciono vijeće, pri ocjeni da li ima ili nema dokaza, na strani 10. presude navelo i njegov iskaz koji je dao u Tužilaštvu, te da je na taj način povrijeđen princip jednakosti u postupanju. Dalje, apelant ističe i da je u njegovom slučaju povrijeđen krivični zakon jer «nije zakonito prilikom odmjeravanja kazne cijeniti i društvenu opasnost».
10. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u podnesenoj apelaciji ponavlja navode iz žalbe na prvostepenu presudu koje je Apelaciono vijeće već ispitalo. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da prvostepena presuda nema nedostataka koji bi mogli predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. ZKPBiH. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima o «neusklađenosti» količine oduzetih cigareta, Apelaciono vijeće je istaklo da se u konkretnom slučaju radi o cigaretama koje su oduzete na osnovu Naredbe za pretresanje broj 12-02/3-167/06 od 19. novembra 2006. godine, a sud je na osnovu ocjene provedenih dokaza zaključio o njihovom porijeklu, te shodno tome i donio odluku na osnovu člana
74. KZBiH navodeći ih tačno po vrsti i količini, te da su od apelanta oduzete cigarete navedene u potvrdi o privremenom oduzimanju premeta. U pogledu apelantovih navoda da je korišten njegov iskaz iz istrage, Apelaciono vijeće je navelo da korištenje ovog iskaza nije dovelo apelanta u situaciju da sam sebe optužuje niti je taj iskaz korišten protiv njega. Naime, presuda nije zasnovana na navedenom iskazu već je on poslužio samo «za sagledavanje pomoćnih ili dodatnih činjenica od kontekstualnog značaja u konkretnom predmetu i koji ni na koji način ne čine bitna obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen».
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Navodi apelacije u pogledu kršenja prava na pravično suđenje odnose se na navodne bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da se apelant u vezi s tim nije konkretno pozvao na bilo koji element prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je ponudio argumente koji bi mogli pokrenuti pitanje eventualne procesne nepravičnosti u toku postupka u smislu navedenog člana. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku jer je Apelaciono vijeće u drugostepenoj presudi u obrazloženju navelo njegov iskaz iz istrage, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH prilikom odlučivanja o apelantovoj krivnji odluku donio isključivo na osnovu dokaza provedenih na glavnom pretresu i da tom prilikom nije razmatrao apelantov navedeni iskaz, te da iskaz iz istrage nije naveden u obrazloženju prvostepene presude. Osim toga, primjećuje da Apelaciono vijeće, prilikom razmatranja navoda žalbe, apelantov iskaz nije razmatralo u kontekstu apelantove krivnje nego u kontekstu pojašnjavanja porijekla cigareta koje su prilikom pretresa oduzete od apelanta. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju na način kako to apelant tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovim navodima da je, zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data dovoljna i jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant osim već razmotrenih navoda o navodnoj procesnoj neravnopravnosti ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati pozivanje na navedeni član kojim se, također, garantira pravo na pravično suđenje, s obzirom na to da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije već razmotrio.
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
20. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da on uopće nije primjenjiv u apelantovom slučaju, u kojem nije ponovljen postupak. Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom slučaju poziva na povredu stava 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a što pretpostavlja da je udovoljeno zahtjevu za ponavljanje postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović