Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1989/08 (N. L.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1989/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1989/08, rješavajući apelaciju Nikole Lalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Lalića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000657 od 13. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-002547 od 13. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Lalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Starčeva-Pančevo, Republika Srbija, kojeg zastupa Jasna Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000657 od 13. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-
002547 od 13. februara 2008. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 18. decembra 2008. godine.
2. Apelant je 25. jula 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv PP «Hidrokop» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvobitno tuženi) zbog smetanja posjeda učinjenog 5. jula 2002. godine. S obzirom na to da je apelant, nakon podnošenja tužbe, utvrdio da prvobitno tuženi nije pasivno legitimiran, on je 10. marta 2003. godine izvršio subjektivno preinačenje tužbe tako što je kao tuženog naveo i Nenada Đukića (u daljnjem tekstu: tuženi). Tužbenim zahtjevom postavljenim prilikom subjektivnog preinačenja tužbe apelant je tražio istu činidbu i utvrđenje kao što je tražio i u tužbi od 25. jula 2002. godine.
3. Osnovni sud je donio Rješenje broj 071-0-P-06-002547 od 13. februara 2008. godine, kojim je odbio apelantov zahtjev da utvrdi da ga je tuženi, kao posljednjeg mirnog i savjesnog posjednika zemljišta, pobliže označenog u rješenju (u daljnjem tekstu: sporna parcela), 5. jula 2002. godine smetao na način što je naredio i platio trećim licima da prokopaju kanal preko sporne parcele dimenzija pobliže navedenih u rješenju, na koji način je skrenuo tok rječice Dragočaj, za što je apelant saznao u martu 2003. godine. Sljedstveno tome, sud je odbio i apelantov zahtjev da se tuženom naloži da uspostavi prijašnje stanje tako što će izvršiti zatrpavanje prokopanog kanala i vraćanje toka rijeke Dragočaj u dotadašnje korito, te da se uzdrži od takvog ili sličnog smetanja prema apelantu.
4. Osnovni sud je, na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica među strankama, utvrdio da je apelant bio posljednji i mirni posjednik sporne parcele i da je ometen u posjedu na način naveden u dispozitivu rješenja. Međutim, ocjenjujući sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan. Prvo, sud je zaključio da je tužba podnesena blagovremeno, kako to propisuje član 77. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) jer je apelant protiv tuženog tužbu podnio 10. marta 2003. godine, a za učinioca je saznao početkom marta, dakle u zakonskom roku od 30 dana. Dalje je sud istakao da se u konkretnom postupku utvrđuju i raspravljaju dvije kumulativne činjenice i to posljednji mirni posjed i nastalo smetanje ili oduzimanje. S obzirom na to da je nesporno da je apelant bio posljednji mirni i savjesni posjednik sporne parcele, to je on bio dužan dokazati da je tuženi izvršio smetanje posjeda, u skladu sa članom 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP. Međutim, prema zaključku Osnovnog suda, apelant nije sudu ponudio niti jedan dokaz da je tuženi taj koji ga je omeo u posjedu.
5. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-000657 od 13. maja 2008. godine, kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je u ovakvim parnicama osnovni problem u pogledu računanja rokova blagovremenosti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, u skladu sa članom 58. ZPP, lice koje stupa u parnicu, umjesto ranijeg tuženog mora primiti parnicu u onakvom stanju u kakvom se ona nalazila, te da novi tuženi prihvata i rokove koji već teku pa tako i rok za blagovremenost tužbe. To znači da će se rok prema novom tuženom računati do dana podnošenja tužbe pa ukoliko dođe do proteka, kako subjektivnog, tako i objektivnog, to će se u tom slučaju tužba odbaciti kao neblagovremena. U konkretnom slučaju, apelant je tužbu podnio protiv prvobitno tuženog 25. jula 2002. godine tvrdeći da je smetanje bilo 5. jula 2002. godine, a subjektivno je preinačio tužbu u odnosu na tuženog podneskom od 10. marta 2003. godine za isto smetanje. Dalje je Okružni sud istakao da je 7. februara 2005. godine apelant dao izjavu da povlači tužbu u odnosu na prvobitno tuženog. S obzirom na datu izjavu, sud je istakao da iz toga proizlazi da je u odnosu na «tuženog, koji je tada pasivno legitimiran», tužba za smetanje posjeda neblagovremena jer je protekao rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje, posebno kod okolnosti da je apelant putem odgovora koji je dobio od građevinskog inspektora od 11. jula 2002. godine saznao za smetanje i lica koja su zainteresirana da izvrše potrebne radnje smetanja na prokopavanju kanala preko njegovog zemljišta ali je za smetanje prvi put tužio prvobitno tuženog 25. jula 2002. godine. Naročito je Okružni sud naglasio da, s obzirom na činjenicu da su pravne posljedice za apelanta u konkretnom slučaju iste, te da je «odbacivanje tužbe sadržano u odbijanju tužbenog zahtjeva kao višeg», to je prvostepeno rješenje potvrdio na temelju odredbe člana 235. stav 2. ZPP.
6. Apelant je u apelaciji naveo da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava obrazlaže time što su Osnovni i Okružni sud, prema njegovom mišljenju, nepravilno utvrdili činjenično stanje u pogledu vremena njegovog saznanja za počinioca smetanja posjeda. Osim toga, apelant navodi da je Okružni sud donošenjem «nezakonite odluke» apelanta onemogućio «da odbrani svoje pravo i zaštiti sebe i svoju imovinu» jer je «pogrešnom primjenom ZOSPO-a» onemogućio apelantu da ima sudsku zaštitu i pravično suđenje. Dalje, apelant ističe da mu je izvršenim činom smetanja trajno uništena imovina u površini od 1000 m², čime mu je, također, povrijeđeno i pravo na mirno uživanje imovine koje je zabranjeno, kako odredbama ZOSPO-a, tako i Evropskom konvencijom. Apelant nije obrazlagao zašto smatra da su mu povrijeđena prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
7. Dopunom apelacije od 18. decembra 2008. godine apelant je istakao da mu je u predmetnom postupku počinjena i povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kao i da mu je u toku postupka povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je predmetni postupak trajao punih šest godina, te da su zbog toga ispunjeni «kriterijumi potrebni da se utvrdi kršenje prava iz člana 6. stav1. Evropske konvencije».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant, također, navodi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena i prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, s obzirom na predmet konkretne apelacije, nema ničega što ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povreda ovih prava moguća, odnosno da je apelant mogao biti žrtva kršenja ovih prava, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. U odnosu na dopunu apelacije od 18. decembra 2008. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je apelant u dopuni od 18. decembra 2008. godine proširio svoje apelacione navode u odnosu na isto činjenično i pravno stanje, a da je konačnu odluku koja je predmet osporavanja primio 30. maja 2008. godine, Ustavni sud neće ispitivati apelantove navode zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović