Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2381/08 (M. T.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2381/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-2381/08 rješavajući apelaciju Milana Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Tadića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 577 od 26. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj P-1184/04 od 18. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 31. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 577 od 26. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1184/04 od 18. jula 2006. godine.
2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske–Filijala Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je donio rješenje broj 1084552137 od 12. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) kojim se apelantu priznaje pravo na starosnu penziju počev od 27. aprila 2004. godine u iznosu navedenom u dispozitivu rješenja. Apelant je 29. jula 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Naime, apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu, zbog nepriznavanja prava na starosnu penziju počev od dana podnošenja zahtjeva (27. juna 2002. godine), naknadi štetu u visini zbira penzija za period od 1. jula 2002. do 30 aprila 2004. godine.
3. Osnovni sud u Sokocu je donio presudu broj P-1184/04 od 18. jula 2006. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari bio zahtjev apelanta da mu tuženi nadoknadi štetu, jer mu nije priznato pravo na starosnu penziju počev od 27. juna 2002. godine kada je podnio zahtjev, na koji način mu je prouzrokovao štetu u visini zbira penzija za period od 1. jula 2002. pa do 30 aprila 2004. godine. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio kao nesporno da je apelant 27. juna 2002. godine tuženom podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju i da je tuženi rješenjem od 28. novembra 2002. godine zahtjev odbio. Osim toga, sud je utvrdio da je navedeno rješenje poništeno odlukom drugostepenog organa tuženog od 16. januara 2004. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. U ponovnom postupku, tuženi je donio sporno rješenje. Osim toga, sud je istakao da među strankama nije sporno da se apelant nije žalio na sporno rješenje i da je ono postalo pravosnažno.
4. Osnovni sud je istakao da je nastupanjem pravosnažnosti spornog rješenja prestala i mogućnost ispitivanja njegove zakonitosti. Naime, analizom svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je spornim rješenjem apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 27. aprila 2004. godine te da iz izvedenih dokaza proizilazi da se apelant na navedeno rješenje nije žalio mada je bio poučen o pravu na žalbu. Također je sud naveo da apelant nije vodio upravni spor zbog nezadovoljstva donesenim rješenjem niti je pokretao bilo kakav drugi postupak radi eventualnog poništenja spornog rješenja. Osnovni sud je nadalje istakao da bi tuženi mogao odgovarati za štetu apelantu samo po osnovu krivnje koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o priznavanju prava na starosnu penziju počev od 27. aprila 2004. godine kako je tuženi to spornim rješenjem priznao apelantu. Krivnja bi postojala tek kada bi se u sudskom postupku pravosnažnom presudom sporno rješenje proglasilo nezakonitim i tako eliminisalo njegovo pravno dejstvo. Kako je takav postupak izostao a mogao se pokrenuti samo u zakonom određenom roku i pod zakonom propisanim uslovima te kako je rješenje postalo pravosnažno, isključena je krivnja tuženog za eventualnu štetu. Osim toga, sud je istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelanta neosnovan i zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog. Naime, sud je naveo da je poslodavac kod kojeg je apelant bio uposlen bio obavezan da redovno u skladu sa pozitivnim zakonskim odredbama izvrši uplatu apelantovih doprinosa za PIO, te u skladu sa izmjenama i dopunama kolektivnog ugovora poslodavac je bio u obavezi da izvrši uplatu doprinosa, neisplaćene plaće i sl. prije nego što radniku prestane radni odnos. Pošto poslodavac u konkretnom slučaju to nije učinio, „on bi bio odgovoran za nastalu štetu koju je pretrpio apelant„ jer nije mogao ostvariti pravo na penziju nakon prestanka radnog odnosa jer nije ispunjavao uslove predviđene Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju i zbog čega je apelant čekao više od dvije godine od dana prvog podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju
5. Okružni sud je donio presudu broj 014-0-Gž-06-000 577 od 26. maja 2008. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud je pravilno odlučio kada je apelanta odbio sa postavljenim tužbenim zahtjevom te da donesena odluka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima apelanta. Naime, okolnost da apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju počev od 27. juna 2002. već od 27. aprila 2004. godine sama po sebi ne predstavlja osnov za odgovornost tuženog u smislu odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, jer je sporno rješenje donijeto u upravnom postupku i postalo je pravosnažno.
6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je podnio tužbu protiv tuženog jer mu nije priznato pravo na penziju od momenta kada je stekao uslove za nju već od aprila 2004. godine. Apelant navodi da je tuženi smatrao da on nije imao uslove za priznavanje prava na starosnu penziju jer u momentu kada je podnio zahtjev za penziju, njegov poslodavac nije bio izvršio uplatu doprinosa za PIO. Prema navodima apelanta, redovni sudovi nisu raspravljali o njegovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete jer su zauzeli stav da se kod činjenice pravosnažnosti rješenja tuženog uopšte ne može raspravljati o eventualnoj odgovornosti tuženog za štetu koja je nastala kao posljedica upravnog pravosnažnog rješenja. Nasuprot tome, apelant smatra da je ovakav stav nižestepenih sudova „sam za sebe, u procesnom smislu ne može imati i to dejstvo da oslobađa donosioca te pravosnažne odluke od eventualne odgovornosti“. Samim tim, prema navodima aplenata, redovni sudovi su mu zbog neupuštanja u ocjenjivanje tužbenog zahtjeva, suštinski onemogućili pristup sudu i tako povrijedili pravo na pravično suđenje. Osim toga, apelant u prilog svojim tvrdnjama navodi odluke Ustavnog suda br. AP-1989/06 i AP-2019/06 gdje je izgrađeno stanovište da „retroaktivna uplata doprinosa ne može da utiče na početak ostvarivanja prava na penziju“. Apelant ističe da je nepriznavanjem prava na starosnu penziju za period od jula 2002. do maja 2004. godine on podnio „preveliki teret“ i da mu je time nanijeta „materijalna šteta koja je za njega prevelika“ a samim tim mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud, podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, apelant je, nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba da mu tužena na ime naknade štete isplati naknadu štete prema ZOO. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je apelant propustio da u upravnom postupku, putem redovnih pravnih lijekova osporava rješenje kojim mu je utvrđen početak prava na starosnu penziju, te sljedstveno tome da nema ni pravni osnov za naknadu štete od tuženog. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvom načinom na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odnosu na pozivanje apelanta na odluke Ustavnog suda br. AP-1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP-2019/06 od 3 aprila 2008. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Međutim, Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na ovu praksu Ustavnog suda nije relevantno u konkretnom slučaju, budući da osporene odluke nisu donesene u postupku koji se vodio radi osporavanja rješenja kojim je apelantu utvrđena penzija od dana uplate doprinosa kakav je bio slučaj u predmetima na koja se apelant pozvao. Naime, Ustavni sud primjećuje da su u oba navedena predmeta, protiv rješenja kojim im je utvrđena peznija apelanti vodili postupak u zakonom propisanom postupku i pred nadležnim organima, uključujući i vođenje upravnog spora. Nasuprot tome, Ustavni sud primjećuje da apelant nije izjavio žalbu protiv prvostepenog rešenja, već je nakon njegove pravosnažnosti pokrenuo parnični postupak radi naknade štete prema obligacionim propisima, koji je rezultirao osporenim odlukama u kojima su sudovi jasno i detaljno obrazložili zbog čega je takav zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović