Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/08 (B. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Penzija
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2463/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2463/08, rješavajući apelaciju Bore Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Babića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Rev-08-
000 363 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000 193 od 28. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Dragica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 9. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 018-0-Rev-08-000 363 od 26. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 193 od 28. decembra 2005. godine. Apelant je 5. februara 2009. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.
2. O.Š. «Jovan Jovanović Zmaj» iz Srpca (u daljnjem tekstu: tužena) donijela je Rješenje broj 353-01/05 od 23. decembra 2005. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos zbog ispunjavanja uvjeta za odlazak u starosnu penziju. Apelantu je potom tužena na njegov tekući račun uplatila iznos od 1.328,00 KM na ime otpremnine, koji predstavlja trostruki iznos apelantove mjesečne plaće koju je primao u tri posljednja mjeseca prije odlaska u penziju. S obzirom na to da je apelant smatrao da mu nije isplaćen adekvatan iznos otpremnine, 20. aprila 2006. godine je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene. Apelant je u podnijetoj tužbi istakao da smatra da mu pripada pravo na otpremninu u skladu sa članom 127. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) a ne u skladu sa članom 55. stav 7. tada važećeg Općeg kolektivnog ugovora, za koji je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 1. marta 2005. godine («Službeni glasnik RS» broj 34/05; u daljnjem tekstu: odluka Ustavnog suda RS) utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Slijedom navedenog, apelant je tražio da se tužena obaveže da mu isplati razliku neisplaćene otpremnine u iznosu od 4.430,74 KM sa zakonskim kamatama počevši od dana odlaska u penziju.
3. Osnovni sud je donio Presudu broj 072-0-P-06-000 193 od 28. decembra 2005. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelantu prestao radni odnos zbog odlaska u starosnu penziju i da je apelant u tri mjeseca prije toga primao prosječnu plaću od 443,00 KM. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je tužena apelantu isplatila otpremninu u iznosu od 1.328 KM, koja je obračunata prema odredbi člana 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora, za koju je Ustavni sud RS utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom, a da bi otpremnina po kriterijima iz člana 127. ZOR-a iznosila 5.758,74 KM.
4. Prema zaključku Osnovnog suda, pravo na otpremninu koju predviđa član 127. ZOR-a ne pripada radniku u slučaju prestanka radnog odnosa zbog stjecanja uvjeta za odlazak u penziju, nego da tim radnicima pripada pravo na otpremninu u visini koja se utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Također je Osnovni sud istakao da odluka Ustavnog suda RS ima u vidu član 127. ZOR-a kada dolazi do prestanka, odnosno kada poslodavac otkaže ugovor o radu zbog tehnoloških, organizacionih i drugih razloga, te se ovaj član ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer apelant kao radnik tužene odlazi u starosnu penziju i njemu pripada otpremnina u visini trostruke plaće prema izmjenama i dopunama Posebnog kolektivnog ugovora. Osnovni sud je, također, naveo da je i prema najnovijem Općem kolektivnom ugovoru (član 35. tačka d, «Službeni glasnik RS» broj 27/06) predviđeno da se otpremnina prilikom odlaska u penziju isplaćuje u visini trostruke plaće radnika obračunate u skladu sa Kolektivnim ugovorom. S obzirom na to da je utvrdio da se odredba člana 127. ZOR-a ne može primijeniti na apelanta, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
5. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-06-000 818 od 15. novembra 2007. godine, kojom je apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 127. stav 2. ZOR-a propisano da se visina otpremnine utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu a zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca i iznosi najmanje jednu trećinu prosječne mjesečne plaće radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca. Kantonalni sud je ukazao na to da je Ustavni sud RS u odluci kojom je utvrdio nesaglasnost člana 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora sa Ustavom i zakonom, imao u vidu da se saglasno članu 130. stav 2. ZOR-a ne može kolektivnim ugovorom odrediti manji obim prava od onog predviđenog zakonom. Kako je osporenom odredbom Kolektivnog ugovora utvrđena visina otpremnine različito od zakonom određene, Ustavni sud RS je ocijenio da osporena odredba nije u saglasnosti sa ZOR-om.
6. Dalje je Okružni sud istakao da zbog toga što je tužena obračunala i isplatila otpremninu apelantu na osnovu odredbe Općeg kolektivnog ugovora koja je proglašena neustavnom i nezakonitom, onda se za visinu otpremnine primjenjuje odredba člana 127. stav 2. ZOR-a. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je otpremnina koja je apelantu isplaćena zbog prestanka radnog odnosa zasnovana na nezakonitoj odredbi Općeg kolektivnog ugovora, dakle na nepostojećoj odredbi koja nema pravno dejstvo i kao takva se nije mogla primijeniti. Slijedom navedenog, Okružni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
7. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev- 08-000 363 od 26. maja 2008. godine, kojom je reviziju tužene uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na način da je apelantovu žalbu odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, istakao da je dozvolio reviziju na osnovu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku jer je ocijenio da je odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima i pored toga što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Dalje je Vrhovni sud istakao da odluka Okružnog suda nije pravilna. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 127. stav 1. ZOR-a, prečišćeni tekst, propisano da je radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojem prestane radni odnos poslodavčevim otkazom ugovora o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu u slučajevima iz člana 113. stav 1. tačke 1. i 4 (član 126. stav 1. tačke 1. i 4. ZOR-a, prečišćeni tekst). Prema stavu 2. navedenog člana, visina otpremnine iz stava 1. utvrđuje se Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu zavisno od dužine rada radnika kod poslodavca i iznosi najmanje 1/3 prosječne mjesečne plaće radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku godinu rada kod poslodavca.
8. S druge strane, odredbom člana 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora bilo je propisano da poslodavac zaposlenima isplaćuje na teret materijalnih troškova otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini trostruke plaće obračunate u skladu sa čl. 39-43. Općeg kolektivnog ugovora, kojim se propisuje postupak utvrđivanja osnovne plaće i najniže cijene rada. Odlukom Ustavnog sud RS utvrđeno je da član 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovara nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, što, u smislu odredbe člana 112. tačka 4. ZOR-a (član 125. stav 1. tačka 4, prečišćeni tekst), predstavlja jedan od zakonom propisanih razloga za prestanak ugovora o radu zbog ispunjenja zakonom propisanih uvjeta za ostvarivanje prava na penziju.
9. Vrhovni sud je istakao da otpremnina koju predviđa član 127. ZOR-a pripada radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme i kojem prestaje radni odnos otkazom ugovora o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca. Prema stavu Vrhovnog suda, iz navedenog člana ZOR-a proizlazi da apelantu, s obzirom na osnov prestanka radnog odnosa - odlazak u penziju - ne pripada pravo na otpremninu iz člana 127. stav 1. ZOR-a (član 141. stav 1. prečišćenog ZOR-a) i bez značaja je za odluku o konkretnom sporu činjenica da je odlukom Ustavnog suda RS utvrđeno da član 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora nije u saglasnosti sa Ustavom i zakonom jer se odluka Ustavnog suda odnosi na odredbu člana 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora a ne i na izmjenu i dopunu odredbe člana 127. ZOR-a koja je na snazi i kojom je propisano pravo na otpremninu samo u slučajevima prestanka radnog odnosa poslodavčevim otkazom ugovora o radu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da pravo na otpremninu nije zakonom propisano pravo, nego da se radi o autonomnom pravu koje poslodavac osigurava na teret njegovih materijalnih troškova i koja se isplaćuje prema materijalnim mogućnostima i pravilima poslodavca.
10. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se odredba člana 127. stav 1. ZOR-a ne može primijeniti na njega. Prema navodima iz apelacije, član 127. stav 1. ZOR-a glasi: «Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kome prestaje radni odnos nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu (...)». Osim toga, apelant ističe da je istog dana kada je donesena osporena odluka Vrhovni sud u skoro istom vijeću donio i odluku kojom se revizija odbacuje zbog imovinskog cenzusa. Apelant navodi da je Vrhovni sud «po istom osnovu, istog dana, u skoro identičnom sastavu vijeća, donio dvije različite odluke». Na ovaj način, prema apelantovom mišljenju, njemu je «uskraćeno pravo na pravično suđenje i pravičan postupak prema svakom građaninu u sporovima pred Vrhovnim sudom RS». Relevantni propisi
11. Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 127. st. 1. i 2.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kome prestaje radni odnos nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje u slučajevima iz člana 113. stav 1. tač. 1. i 4.ovog zakona.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju slučajevi i uslovi za otkazni rok. Trajanje otkaznog roka i druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama radnika i poslodavca za vrijeme otkaznog roka...
12. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 47/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
U članu 127. stav 1. mijenja se i glasi:
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 113. stav 1. tačke 1. i 4. ovog zakona.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima o tome da je Vrhovni sud u istim slučajevima donio drugačije odluke, Ustavni sud ukazuje na to da, iako takva praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može, pod određenim okolnostima, voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava, ta činjenica, sama po sebi, ne znači da je u konkretnom slučaju prekršeno ustavno pravo na koje se apelant poziva.
17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović