Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1351/08 (M.C., Lj.S., M.B., S.Š., D.P., M.Z., D.K. i L.K.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1351/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1351/08, rješavajući apelaciju M.C. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.C., LJ.S., M.B., S.Š., D.P., M.Z., D.K. i L.K. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 052 od 26. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-P-07-000 229 od 7. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.C., LJ.S., M.B., S.Š., D.P., M.Z., D.K. i L.K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 052 od 26. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-P-07-000 229 od 7. decembra 2007. godine.
2. Apelanti, sudije i zaposlenici Osnovnog suda u Banjoj Luci podnijeli su tužbu protiv Republike Srpske i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi neisplaćenih zarada i to apelanti M.C. i LJ.S. razlike plaće za juni 2000. godine, ½ plaće za juni i cijele plaće za juli 2001. godine, a ostali apelanti radi neisplaćenih zarada i to ½ plaće za juni i cijele plaće za juli 2001. godine. Dalje, svi apelanti su tražili da im tužena isplati naknadu za zimnicu i ogrjev u 2002. i 2003. godini. Najzad, apelanti su tražili da tužena bude obavezana da im isplati naknadu za regres za 2003. godinu.
3. Osnovni sud je Presudom broj 073-0-P-07-000 229 od 7. decembra 2007. godine odbacio tužbene zahtjeve apelanata u pogledu isplata neisplaćenih zarada, odnosno razlike plaće za navedene periode i u označenim iznosima. Tužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosio na isplatu naknade za zimnicu i ogrjev je odbijen. Najzad, tužbeni zahtjev apelanata je usvojen u dijelu koji se odnosio na isplatu regresa i tužena je obavezana da apelantima isplati iznose označene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća naknade za regres do isplate.
4. U obrazloženju presude je istaknuto da je osnovan prigovor tužene u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata u dijelu koji se odnosio na isplatu neisplaćenih plaća. U vezi s tim je istaknuto da je članom
105. Zakona o radu regulirano da radnik koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 1 godine od saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od 3 godine od dana učinjene povrede. Dalje, istaknuto je da plaće imaju karakter obročnih davanja koje dospijevaju svakog mjeseca, pa da su apelanti imali saznanja da im nije isplaćena plaća ili njen dio svakog mjeseca. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli 23. decembra 2003. godine, tražeći da im, između ostalog, budu isplaćena potraživanja po osnovu plaće iz 2000. i 2001. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neblagovremen.
5. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknada za zimnicu i ogrjev za 2002. i 2003. godinu, utvrđeno je da ove naknade u navedenom periodu nisu isplaćene ni drugim radnicima Osnovnog suda u Banjoj Luci, a zbog čega apelanti nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike. S obzirom na ovu činjenicu, te imajući u vidu da je pravo na naknadu za zimnicu i ogrjev regulirano Posebnim kolektivnim ugovorom za oblast pravosuđa a ne zakonom, apelantima nisu povrijeđena prava iz radnog odnosa, odnosno nije bilo osnova da im se dosude tražene naknade.
6. Najzad, u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa za 2003. godinu, Osnovni sud je istakao da je ovo pravo regulirano članom 59. stav 2. Zakona o radu, odnosno članom 93. stav 1. tačka 3. Zakona o sudovima i sudskoj službi koji se primjenjivao u relevantnom periodu, a da je visina ove naknade propisana članom 55. stav 1. tačka 6. Općeg kolektivnog ugovora i članom 48. stav 1. tačka 6. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa. Osnovni sud nije prihvatio argument da naknada za regres u navedenom periodu nije isplaćena nikom od radnika u Osnovnom sudu Banja Luka, pa je tužbeni zahtjev apelanata u ovom dijelu i usvojio.
7. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-08-000 052 od 26. marta 2008. godine uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu tako da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu naknade za regres za 2003. godinu, dok je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio u odbijajućem i odbacujućem dijelu.
8. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu neisplaćenih plaća podnesen nakon proteka roka iz člana 105. stav 2. Zakona o radu. U vezi s tim, istaknuto je da su plaće povremena davanja koja dospijevaju mjesečno, pa je pravo na plaću za juli 2001. godine (kao posljednji dospjeli iznos čija se isplata tražila), dospjelo 1. augusta 2001. godine. Ovaj datum predstavlja i trenutak kada su apelanti saznali za povredu, tj. da im plaća nije isplaćena, pa se od njega ima računati i rok propisan članom 105. stav
2. Zakona o radu, odnosno rok za podnošenje tužbe je istekao 1. augusta 2002. godine. S obzirom na to da je tužba podnesena 23. decembra 2003. godine, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u dijelu koji se odnosio na neisplaćene plaće neblagovremena, pa je u ovom dijelu i odbacio. Neosnovanim je ocijenjen žalbeni navod apelanata da su za neisplaćene plaće saznali tek 28. novembra 2003. godine kada su im izdate potvrde o dospjelim, a neisplaćenim potraživanjima jer su za ovu povredu znali već sa dospijećem svakog pojedinačnog iznosa, od kad su i mogli tražiti sudsku zaštitu. Najzad, u pogledu žalbenih navoda apelanata da je tužba podnesena u objektivnom roku od 3 godine, istaknuto je da se ovaj rok primjenjuje tek uz uvjet da je tužba podnesena u okviru subjektivnog roka od 1 godine od saznanja za povredu prava, pa ako je podnesena u tom roku, ocjenjuje se njena blagovremenost i sa aspekta objektivnog roka od 3 godine.
9. Pravilnim je ocijenjen i stav prvostepenog suda kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su tražili isplatu naknade za zimnicu i ogrjev za 2003. godinu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je članom 48. stav 1. tačka 7. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa regulirano da poslodavac zaposlenim na teret materijalnih troškova poslovanja isplaćuje sredstva za zimnicu i ogrjev u visini do trostrukog iznosa najniže cijene rada iz prethodnog mjeseca, s tim da ovom pomoći moraju biti obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji su na čekanju, bolovanju, plaćenom odsustvu kao i članovi porodice radnika-poginulog borca. Ostvarivanje prava na ove naknade zavisi od postojanja sredstava za isplatu. Da bi dokazao osnovanost zahtjeva za ostvarivanje ove naknade radnik je dužan dokazati da je poslodavac imao sredstva za njenu isplatu, te da je isplata vršena svim ili bar nekim radnicima. U konkretnom slučaju apelanti nisu ponudili nikakve dokaze u tom pravcu, pa je prvostepeni sud pravilno odbio njihov zahtjev za isplatu naknade za zimnicu i ogrjev.
10. Osnovanim je ocijenjen žalbeni navod tužene kojim je prvostepena presuda osporavana u dijelu kojim je apelantima dosuđena naknada za regres za 2003. godinu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je pravo na regres regulirano članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa, odnosno članom 93. stav 1. Zakona o sudovima i sudskoj službi. Međutim, i u pogledu ove naknade primjenjuju se ista pravila kao i kod naknade za zimnicu i ogrjev, tj. poslodavac je isplaćuje ako ima dovoljno sredstava za njihovu isplatu, a radnik, koji u radnom sporu traži njenu isplatu, dužan je dokazati da je ova naknada isplaćena nekom od radnika istog poslodavca. U konkretnom slučaju je utvrđeno kao nesporno da naknada za regres za 2003. godinu nije isplaćena nikom od radnika Osnovnog suda u Banjoj Luci, pa je zbog toga, pravilnom primjenom materijalnog prava, prvostepeni sud tužbeni zahtjev apelanata i u ovom dijelu trebao odbiti.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su osporene presude nezakonite, te da su njihovi zahtjevi za isplatu neisplaćenih plaća, naknade za zimnicu i ogrjev, te naknade za regres neosnovano odbačeni, odnosno odbijeni. Apelanti posebno ističu da su saznali šta im nije isplaćeno i po kojem osnovu tek kada su dobili potvrde od 28. novembra 2003. godine, a nakon čega su odmah i podnijeli tužbu. Zbog toga smatraju da je pogrešan zaključak u osporenim presudama da je došlo do zastarjelosti njihovih potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća, a posebno imajući u vidu da ovo ničim nije dokazano. Apelanti smatraju pogrešnim i netačnim i stav da naknada za zimnicu i ogrjev, te naknada za regres nisu isplaćivani ni drugim radnicima zaposlenim u Osnovnom sudu u Banjoj Luci, pa da ovo pravo ne može pripadati ni apelantima. Prema njihovom mišljenju, činjenica da se neko odriče svojih prava na zarađeno ne bi mogla da bude kriterij i osnov da se odbije ili odbaci zahtjev onih koji se ovih prava ne žele odreći. U vezi s tim, dodaju i da su nadležni koji su donosili kolektivni ugovor i određivali plaće morali unaprijed imati osigurana sredstva za isplate.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba materijalnog prava u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović