Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1891/08 (V. O.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1891/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1891/08, rješavajući apelaciju Vedada Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vedada Omerovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000354 08 U od 18. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vedad Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Haša Omerović iz Tuzle, podnio je, 23. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o njegovoj tužbi od 19. februara 2008. godine, kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), a koja je registrovana pod brojem 03 0 U 000354 08 U.

2. Apelant je dopunio apelaciju 29. aprila 2009. godine osporavajući presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 000354 08 U od 18. marta 2009. godine.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Ministarstvo za boračka pitanja Tuzlanskog kantona, rješenjem broj 15-14-9807/07 od 31. decembra 2007. godine, odbilo je apelantov prigovor izjavljen na listu kandidata-studenata iz kategorije porodica poginulih (šehida) za dodjelu stipendije za studijsku 2007/2008. godinu.

5. Apelant je protiv ovog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom podnošenjem tužbe 19. februara 2008. godine.

6. Apelant se urgencijom od 2. aprila 2008. godine obratio Kantonalnom sudu s molbom da se ubrza rješavanje upravnog spora, jer se radi o uskraćivanju stipendije koja je nužno potrebna za njegov opstanak i nastavak školovanja.

7. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 U 000354 08 U od 18. marta 2009. godine apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva za boračka pitanja broj 15-14-9807/07 od 31. decembra 2007. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da iz stanja spisa proizilazi da je Komisija za razmatranje zahtjeva za dodjelu stipendije braniteljima i članovima njihovih porodica, koja je imenovana rješenjem Ministarstva za boračka pitanja broj 15/1-14-2153/07 od 10. septembra 2007. godine (a na koju je saglasnost dala Vlada Tuzlanskog kantona, Odlukom broj 02/1-14-2153/07 od 19. septembra), odbila apelantov zahtjev za dodjelu stipendije za studijsku 2007/2008 godinu, iz razloga nekompletnosti dokumentacije tražene odredbama člana 14. Odluke o utvrđivanju uslova, kriterija i postupka za dodjelu stipendija redovnim studentima i studentima za vlastite potrebe koji su pripadnici branitelja ili članovi njihove porodice za studijsku 2007/2008 godinu (u daljnjem tekstu: Odluka o dodijeli stipendija). Nadalje, ukazano je da odredbama člana 13. do 18. Odluke o utvrđivanju uslova, kriterija i postupka za dodjelu stipendije braniteljima i članovima njihove porodice („Službene novine TK“ broj 9/07) propisan postupak dodijele stipendija studentima i učenicima koji su pripadnici branitelja ili članovi njihovih porodica, odnosno postupak donošenja odluke i raspisivanje konkursa za dodjelu stipendija za svaku studijsku/školsku godinu koju donosi Ministarstvo za boračka pitanja, kom se prijave na konkurs, sa potrebnom dokumentacijom, predaju. Postupak dodjele stipendija provodi Komisija, odnosno Komisija razmatra prijave u pogledu blagovremenosti i potpunosti, utvrđuje broj bodova po svakom od osnova i sačinjava prijedlog liste redoslijeda kandidata za svaku kategoriju posebno. Najzad, navedenim odredbama je regulisano da se liste redoslijeda kandidata objavljuju na oglasnim pločama Ministarstva i nadležnih službi u roku od 60 dana od dana isteka roka za podnošenje prijave na konkurs, kao i da Komisija ne uzima u razmatranje prijave koje su neblagovremene i nepotpune. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je Ministarstvo boračke zaštite, odlučujući po apelantovom prigovoru na listu redoslijeda kandidata, a na temelju uvida u njegov predmet, utvrdilo da on nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, i to: ovjereni dokaz o zaposlenju i visini stalnih i dodatnih izvora prihoda svih punoljetnih članova domaćinstva, uvjerenje Biroa za zapošljavanje za sve nezaposlene članove domaćinstva ili svoju izjavu ovjerenu potpisima dva svjedoka da on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva nisu prijavljeni na Biro za zapošljavanje, kao i dokaz o ostvarenom uspjehu, a radi čega njegov zahtjev nije uvršten u konačnu listu. Kantonalni sud je zaključio da je ovakav stav Ministarstva za boračka pitanja ispravan jer apelant ni u tužbi nije ponudio dokaze da je Komisiji priložio tražene dokumente, a dokazi koje je priložio uz tužbu, prema mišljenju ovog suda, nisu traženi dokazi, odnosno dokazi koje je trebalo priložiti.

8. Iz navoda apelacije podnesene 23. juna 2008. godine proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, a zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po njegovoj tužbi od 19. februara 2008. godine kojom je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Apelant je istakao da Kantonalni sud odugovlači donošenje odluke u sporu, a što smatra diskriminacijom jer se radi o stipendiji.

9. U dopuni apelacije podnesenoj 29. aprila 2009. godine apelant navodi da mu je presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000354 08 U od 18. marta 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u činjenici da je sud potpuno ignorisao činjenicu da majka apelanta, kao uživalac penzije, nema pravo da bude prijavljena na Biro rada, a u prilog čega su bili dostavljeni čekovi PIO/MIO Mostar i porodične invalidnine, te rješenje koje je izdala nadležna Služba boračko-invalidske zaštite u Tuzli, a prema kom je njegova majka proglašena 70% trajno nesposobnom za rad. Također, apelant navodi da je kao dokaz o postignutom uspjehu priložio dokaz o uspješno položenom ispitu iz njemačkog jezika, kao uslov, i upisnicu u prvi semestar Pravnog fakulteta Univerziteta u Beču.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Iz navoda apelacije i njene dopune proizilazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog nedonošenja odluke po njegovoj tužbi u razumnom roku.

13. U vezi sa navodima iz apelacije o netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da odluka po njegovoj tužbi nije donesena u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Najzad, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

16. U konkretnom slučaju upravni spor je pokrenut podnošenjem tužbe Kantonalnom sudu 19 februara 2008. godine, a Kantonalni sud je osporenu presudu donio 18. marta 2009. godine, dakle dakle u roku od jedne godine i dvadeset osam dana. Međutim, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nalazi da trajanje postupka pred Kantonalnim sudom, koji je o tužbi rješavao jednu godinu i dvadeset osam dana, ne prelazi granice «razumnosti» u smislu prava na pravično suđenje. Ustavni sud naglašava i da apelant nije naveo ništa konkretno, te u tom smislu ponudio relevantne dokaze, a u pogledu njegove konstatacije da „Kantonalni sud odugovlači donošenje odluke u sporu“.

17. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“ očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na efektivan pravni lijek. S tim u vezi, ne Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter, tj. da ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek, ali iz iz apelacije se može zaključiti da se ovi navodi dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, tj. da je tužbom pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom. Činjenica da to nije rezultiralo apelantovim uspjehom, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvnecije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1891/08 (V. O.) | Sudska praksa | Aktio