Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3656/08 (D. T.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra domom
  • Povrat stana
  • Dijete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3656/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-3656/08, rješavajući apelaciju Dušanke Tanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Tanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 046 od 27. avgusta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-145/04 od 23. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-551/2002 od 11. novembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Tanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lackawanna, NY, U.S.A., koju zastupa Agan Džafić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je, 22. novembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 046 od 27. avgusta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-145/04 od 23. januara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

551/2002 od 11. novembra 2003. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-551/2002 od 11. novembra 2003. godine, odlučujući u pravnoj stvari tužioca ODKP „Vodovod“ iz Prijedora (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelantice kao tužene, usvojio otkaz ugovora o korištenju stana zaključen 23. septembra 1986. godine između apelantice i SIZ-a za stambene i komunalne djelatnosti Prijedor, te apelantici naložio da se iseli iz stana koji se nalazi u Prijedoru (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju presude je istaknuto da je među strankama bilo sporno da li je apelantica otišla u inostranstvo iz razloga što je bilo neophodno liječenje njenog sina u inostranstvu, te ako jeste da li je bilo nužno i njeno prisustvo u toku liječenja, te da li je apelantica predmetni stan napustila privremeno (zbog neophodnog liječenja sina) ili trajno, odnosno da li je imala volju da trajno prestane koristiti stan. U toku postupka, Osnovni sud je, pored ostalog, ostvario uvid u medicinsku dokumentaciju, pročitao nalaz i mišljenje vještaka logopeda i istog saslušao. Na temelju navedenog, utvrđeno je da se liječenje apelanticinog sina moglo uspješno provoditi kod bilo kog logopeda u Republici Srpskoj, da se govorna mana kod apelanticinog sina s uspjehom tretira jer postoji veliki broj metoda koje su mogle da se primjene i u slučaju apelanticinog sina, da postoji veliki broj ustanova koje se bave tretmanom mucanja, od čega je u Banja Luci vještak pobrojao četiri, te u Tuzli i Beogradu, a gdje je apelantica i odlazila sa sinom na terapije i vježbe. Nadalje, utvrđeno je da je u liječenju problema mucanja korisno prisustvo i saradnja majke, i ako to zavisi od uzroka zbog kog je došlo do mucanja, te da je logoped centralna ličnost u tretmanu koji, zavisno od svoje procijene, traži pomoć i drugih ljekara. Vještak je istakao i da se roditeljima ne preporučuje odlazak u inostrasntvo radi tretmana, a iz razloga što je kod složenog problema mucanja uticaj stranog jezika nepovoljan. Najzad, vještak je potvrdio da je u tretmanu apelanticinog sina koji sada ima 22 godine potrebna saradnja majke, ali znatno manje nego u ranijem periodu. Nadalje, na temelju iskaza dva svjedoka koje je predložila tužena utvrđeno je da je apelanticin sin završio osnovno obrazovanje u Prijedoru po redovnom školskom programu, da sada pohađa koledž, te da su apelantica i njen sin zaposleni. Također, na temelju priložene medicinske dokumentacije sud nije mogao utvrditi da je apelantica vodila sina na liječenje „od malena“ kako je tvrdila, već svega dva puta u ustanovu u Beograd, kada je njen sin imao 14 godina. Činjenica da je ljekarska komisija, sačinjena od tri ljekara specijalista, Fonda zdravstvenog osiguranja Prijedor odbila apelanticin zahtjev za naknadu troškova odlaska u Beograd, upućuje na zaključak da stanje apelanticinog sina nije bilo takvo da bi zahtijevalo hitno i kontinuirano liječenja, a posebno imajući u vidu da je vještak logoped potvrdio da se tretman mogao s uspjehom provoditi i u Banja Luci. Također, iz pismenih izjava doktora iz S.A.D. proizilazi da se radilo o nadzoru i terapiji u 2000. godini. Nadalje, istaknuto je da je među strankama bilo nesporno, a što je potvrdio u svojoj izjavi i jedan od svjedoka kog je apelantica predložila, da je u S.A.D. otišla preko Međunarodne komisije za migraciona kretanja stanovništva, odnosno da se radi o iseljenju trajnog karaktera, te da apelantica nije ponudila druge dokaze koji bi išli u prilog tvrdnje da je otišla radi liječenja sina. Apelanticine tvrdnje da je u S.A.D. otišla zbog teške materijalne situacije i liječenja djeteta ocijenjene su neargumentovanim i nelogičnim, s obzirom da bi joj bilo lakše u mjestu gdje je živila, tj. gdje je imala stan i primala penziju, te imala zdravstveno osiguranje i mogućnost stručnog nadzora i pomoći, nego u S.A.D. gdje je tek trebalo da osigura stan, posao i liječenje sina. Najzad, Osnovni sud se pozvao na član 47. Zakona o stambenim odnosima kojim je regulisano da se nosiocu stanarskog prava može dati otkaz ugovora o korištenju stana i kada on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva prestanu lično da koriste stan duže od 6 mjeseci, a za to vrijeme borave u drugom mjestu u zemlji i inostranstvu, izuzev u taksativno pobrojanim slučajevima, među kojim je i situacija kada se nosilac stanarskog prava nalazi na liječenju. U konkretnom slučaju utvrđeno je kao nesporno da apelantica sa članovima svog porodičnog domaćinstva predmetni stan ne koristi od septembra 1999. godine, da je po njenom odlasku čitav stan koristio R.R., koji je to potvrdio u svojoj izjavi saslušan u svojstvu svjedoka na ročištu održanom 27. septembra 2000. godine. Nadalje, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da liječenje apelanticinog sina nije bilo neophodno u inostranstvu jer se isto može s uspjehom obavljati u Banja Luci i drugim gradovima u bližem okruženju, pa da u skladu s tim nije potrebno prisustvo majke u inostranstvu. Najzad, na temelju provedenih dokaza i utvrđenih činjenica, a imajući u vidu da liječenje apelanticinog sina u inostranstvu nije bilo neophodno, a time ni apelanticino prisustvo u inostranstvu, zaključeno je da je apelanticina volja bila da trajno prestane sa korištenjem stana, a što proizilazi i iz činjenice da je odmah nakon penzionisanja i okončanja sinovog osnovnog obrazovanja otišla u inostranstvo, gdje su se oboje i zaposlili.

3. Okružni sud je presudom broj Gž-145/04 od 23. januara 2006. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je nasuprot apelanticinim navodima, prvostepeni sud pravilno utvrdio da zdravstveno stanje apelanticinog sina nije bilo takvo da zahtijeva hitno i kontinuirano liječenje, odnosno da nije bitno uslovilo njihov odlazak u inostranstvo. U vezi s tim, ukazano je na nalaz vještaka logopeda u kom je konstatovano da se kod apelanticinog sina ne radi o bolesti već o stanju, da tretman provodi logoped, da je tretman provodiv i moguć kod svakog logopeda u Republici Srpskoj i šire, da je apelanticin sin okončao osnovno obrazovanje po redovnom programu, da nije imao problema na mentalnom planu pa da nije bio potreban tretman psihologa ili drugih ljekara. U prilog ovom istaknuto je i da su saslušani svjedoci koje je apelantica predložila potvrdili da apelanticin sin u S.A.D. pohađa koledž i da je zaposlen, kao i ona, a iz čega nedvosmisleno proizilazi da su apelanticine tvrdnje o odlasku u inostranstvo radi liječenja djeteta (sada već punoljetne osobe) neosnovne, odnosno da nije ispunjen negativni zakonski uslov iz člana 47. stav 1. točka 2. Zakona o stambenim odnosima na koji se apelantica pozvala. Neosnovnaim je ocijenjen i apelanticin navod da nije bilo neprekidnog korištenja stana jer je u predmetnom stanu boravila u ljeto 2002. godine. U vezi s tim istaknuto je da se smatra da se stan ne koristi neprekidno i kad nosilac stanarskog prava samo povremeno navraća u stan, kao i kad cio stan koristi drugo lice koje se ne može smatrati članom njegovog porodičnog domaćinstva u smislu člana 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, ukazano je da je u toku postupka kao nesporno utvrđeno da je apelantica sa članovima svog porodičnog domaćinstva prestala da koristi predmetni stan u septembru 1999. godine i da u vremenskom period od 6 mjeseci nije nastavila sa njegovim korištenjem, a na temelju čega je zaključeno da je ispunjen zakonski uslov da se može dati otkaz ugovora o korištenju stana. S obzirom da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen uslov iz člana 47. stav 1. tačka 2. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da apelantica nije dokazala da predmetni stan ne koristi duže od 6 mjeseci zbog liječenja sina u inostranstvu, zaključeno je da je bespredmetno apelanticino pozivanje na član 48. istog zakona koji predviđa mogućnost nekorištenja stana najduže do 5 godina ako se nosilac stanarskog prava nalazi u inostranstvu radi liječenja. Najzad, neosnovanim je ocijenjena i apelanticina tvrdnja da se nije trajno iselila u S.A.D. U vezi s tim istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je kod apelantice postojala volja da trajno prestane sa korištenjem stana, s obzirom da je odmah nakon penzionisanja i okončanja sinovog osnovnog obrazovanja napustila BiH preko Međunarodne organizacije za migraciona kretanja stanovništva, kao i da nije bilo neophodno sinovo liječenje u inostranstvu, a time ni apelanticino prisustvo u inostranstvu.

4. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 046 od 27. avgusta 2008. godine apelanticinu reviziju izjavljenu na presudu Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju uvida u spis zaključeno da je apelantica u toku postupka tvrdila da je sa suprugom i djetetom otišla u inostranstvo u septembru 1999. godine radi liječenja djeteta, ali iz provedenih dokaza, uključujući i navode same apelantici, proizilazi da je tužena sa članovima porodičnog domaćinstva otišla u inostranstvo zbog finansijskih odnosno ekonomskih razloga. Nadalje, istaknuto je da u toku postupka apleantica nije ponudila objektivne dokaze o potrebi liječenja njenog sina u inostranstvu, kao ni da je on po dolasku u S.A.D. bio liječen u specijalizovanoj ustanovi, odnosno da je utvrđeno da je njegovo zdravstveno stanje sada dobro, obzirom da studira i da radi. U vezi sa navedenim istaknuto je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ne postoje razlozi koji opravdavaju višegodišnje nekorištenje stana od strane apelantice i članova njenog porodičnog domaćinstva, a zbog čega se nije mogla primijeniti odredba člana 48. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Nadalje, ukazano je da apelantica i njena porodica nisu bili prisiljeni da zbog liječenja sina, koje se navodno moglo ostvariti samo u S.A.D., napuste predmetni stan. Najzad, ukazano je da bi se smatralo opravdanim to što apelantica i njena porodica ne koriste predmetni stan zbog liječenja sina i zbog pružanja neophodno potrebne njege i pomoći sinu, a što bi u smislu člana 47. stav 1. tačke 2. i 6. i člana 48. stav 1. Zakona o stambenim odnosima predstavlja smetnju za davanje otkaza ugovora o korištenju stana, liječenje u inostranstvu je moralo biti nužno, kao i pomoć i njega, te neprekidni i svakodnevni, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja. Nadalje, ukazano je da se, u skladu sa članom 47. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, smatra da je nosilac stanarskog prava prestao koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, te je zaključeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili citiranu odredbu s obzirom da je utvrđeno da apelantica od septembra 1999. godine pa do donošenja prvostepene presude nije koristila predmetni stan sa članovima svog porodičnog domaćinstva, te da je za isti period samo jednom navraćala u stan. Najzad, u vezi sa apelanticinim navodom koji je po prvi put istakla u reviziji, a po kom njen sin, osim što ima govornu manu, boluje i od epilepsije, Vrhovni sud je istakao da u postupku po reviziji parnične stranke ne mogu iznosit nove činjenice i dokaze u odnosu na primjenu materijalnog prava, nego samo u odnosu na povredu odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Shodno navedenom, zaključeno je da se nova činjenica na koju je apelantica ukazala u reviziji odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa se o njoj u ovoj fazi postupka ne može raspravljati (član 240. stav 2. i član 242. Zakona o parničnom postupku). Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 47. Zakona o stambenim odnosima udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca, pa da je u skladu sa članom 248. Zakona o parničnom postupku, apelanticina revizija odbijena kao neosnovana.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te najzad pravo na zdravlje djeteta, u vezi sa čl. 3. i 24. Konvencije o pravima djeteta. Povreda prava na pravično suđenje po apelanticinom mišljenju se ogleda u proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni Zakona o stambenim odnosima i pogrešnoj primjeni Zakona o parničnom postupku, a u pogledu ocijene dokaza koje je priložila u svrhu dokazivanja zdravstvenog stanja njenog sina. Proizvoljna primjena i tumačenje materijalnog prava po apelantici se ogledaju u izuzetno restriktivnom tumačenju člana 47. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica smatra da ne može tumačiti i da u zakonskoj odredbi nije navedeno da je liječenje u inostranstvu dopušteno samo ako se ne može ostvariti u BiH, ali da upravo to sudovi uzimaju kao uslov. Nadalje, apelantica smatra da nije sagledana cjelokupna situacija i sve okolnosti konkretnog slučaja. U vezi s tim ističe da je nekorektno obrazloženje da liječenje u inostranstvu nije bilo nužno i da je njen sin mogao da se nastavi liječiti u Beogradu (a što je također inostranstvo), te u Banja Luci. Nadalje, apelantica ukazuje na opštepoznatu lošu situaciju u zdravstvu u BiH, kao i da su zdravstvene usluge izuzetno skupe, a ona je primala minimalni iznos penzije koji je bio nedovoljan i za osnovnu egzistenciju, a naročito za skupo sinovo liječenje. Apelantica smatra da je država BiH u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta preuzela obavezu da nastoji da niti jednom djetetu ne bude uskraćeno pravo na korištenje zdravstvenih usluga, ali je njen zahtjev za naknadu troškova liječenja sina u Beogradu odbijen. Apelantica ukazuje na, po njenom mišljenju, podcjenjivački stav suda o verbalno psihološkim bolestima „mucanja“, jer tada dijete, a sada mladić, bez otklanjanja uzroka mucanja, imao bi jako male šanse za normalan život, imajući u vidu da je u BiH teško doći do zaposlenja i onim koji nemaju zdravstvene probleme. Apelantica smatra da niti jedan sud sebi ne može uzeti za pravo da negira izbor ljekara i najviši nivo zdravstvene zaštite, a što je jedno od osnovnih prava prema Konvenciji o pravima djeteta. Nadalje, apelantica ističe da je u poodmaklim godinama i da ne bi odlazila iz sredine u kojoj je proživila gotovo cijeli život da upravo nije mislila na sinovo liječenje i šta je najbolje u njegovom interesu, a što joj je i dužnost kao roditelja. Apelantica smatra da je imala opravdan razlog za privremeni odlazak iz stana i u vezi s tim ističe da je priložila dokaze o liječenju sina u S.A.D. pod nadzorom tima ljekara, koje je stacionarno i sastoji se u kontinuiranom odlasku na govorne vježbe, te da je i logoped dao mišljenje da se mora osigurati prisustvo majke ili jednog od roditelja u ovoj vrsti liječenja. Na temelju navedenog apelantica zaključuje da je imala opravdan razlog koji u smislu Zakona o stambenim odnosima predstavlja prepreku da joj ugovor o korištenju stana u kom je živjela 15 godina bude otkazan. Najzad, apelantica smatra da osporene presude predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma, te da ovo miješanje nije bilo u skladu sa zakonom jer je imala opravdan razlog za odsustvo iz predmetnog stana, a to je liječenje sina za što je pružila i dokaze.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Nadalje, apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavljaju li odluke koje apelantica osporava «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma».

11. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelantica već godinama ne živi u predmetnom stanu budući da sa članovima svog porodičnog domaćinstva još od 1999. godine živi u S.A.D. Navedeno potvrđuje i činjenica da je apelantica tamo zaposlena, odnosno da njen sin također radi i studira u S.A.D. Iz navedenog proizilazi da je apelantica zasnovala svoj dom na nekom drugom mjestu, odnosno da je raskinula faktičku vezu sa predemtnim stanom u kom ne živi već 10 godina i u koji je samo jednom navraćala 2002. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, te su navodi apelantice i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje, apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na zdravlje djeteta, u vezi sa čl. 3. i 24. Konvencije o pravima djeteta. Ustavni sud primjećuje da je članom 3. Konvencije o pravima djeteta regulisano, pored ostalog, da će se u svim akcijama koje se preduzimaju u vezi sa djecom, bez obzira da li se preduzimaju od javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudova, upravne vlasti ili zakonskih tijela, najbolji interes djeteta biti od prvenstvenog značaja, te da država potpisnica preuzima obavezu da djeci obezbijedi najvišu zaštitu i brigu koja je potrebna za dobrobit djeteta, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, te da će u tom smislu preduzeti sve zakonske i potrebne mjere, kao i da će obezbijediti da se institucije i ustanove odgovorne za brigu o djeci pridržavaju standarda uspostavljenih od odgovarajućih vlasti, naročito u pogledu sigurnosti i zdravlja. Članom 24. iste Konvencije, pored ostalog je regulisano, da države potpisnice priznaju pravo djeteta da uživa najviši standard zdravlja koji je moguće dostići, i da ima pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima odlučivano o zakonitosti otkaza ugovora o korištenju stana s obzirom na činjenicu da apelantica i članovi njenog porodičnog domaćinstva nisu koristili predmetni stan u periodu dužem od 6 mjeseci. Iz obrzaloženja osporenih odluka proizilazi da apelantica u postupku nije dokazala da je stan napustila zbog liječenja sina u inostranstvu, kao ni da nije imala namjeru da predmetni stan trajno napusti. Imajući u vidu citirane odredbe Konvencije o pravima djeteta, te predmet spora koji je rezultirao odlukama koje se apelacijom osporavaju, očigledno je da se u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama nije odlučivano o pravu na zdravlje djeteta u vezi sa čl. 3. i 24. Konvencije o pravima djeteta na koja se apelantica poziva. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3656/08 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio