Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1538/08 (H. S.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Državljanstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1538/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1538/09, rješavajući apelaciju Humusa Sultana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Humusa Sultana podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercgovine broj U-1150/07 od 2. aprila 2008. godine i rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-1017-2/06 od 15. marta
2007. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Humusa Sultana podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercgovine broj U-1150/07 od 2. aprila 2008. godine i rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-1017-2/06 od 15. marta
2007. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz čl. 13. i 14. Evropskekonvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Humus Sultan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1150/07 od 2. aprila 2008. godine i rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-1017-2/06 od 15. marta 2007. godine.
2. Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-1017-2/06 od 15. marta 2007. godine apelantu, koji je državljanin Sirije, oduzeto je državljanstvo Bosne i Hercegovine, stečeno rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova R BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-2-204-2992 od 13. novembra 1995. godine.
3. U obrazloženju rješenja Državna komisija je navela da je na osnovu člana 40. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH izvršila reviziju postupka prijema apelanta u državljanstvo BiH. Dalje je obrazložila da je iz dopisa Direkcije za implementaciju projekta CIPS Ministarstva civilnih poslova BiH od 24. januara 2007. godine utvrdila da apelant nije registrovan u evidencijama izdatih ličnih karata. Iz navedenog, kako je dalje istaknuto, proizilazi da apelant nije niti podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu s propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana BiH, što mu je bila zakonska obaveza. Također, navedeno je da iz Odluke o prestanku važenja ličnih karata i vozačkih dozvola izdatih na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u BiH od 19. oktobra 2005. godine koju je donio Ministar civilnih poslova BiH proizilazi da su svi državljani BiH bili dužni, u skladu s važećim propisom, do 31. oktobra 2005. godine izvaditi nove lične karte (CIPS) i da su 31. oktobra 2005. godine prestale da važe lične karte izdate na osnovu entitetskih i kantonalnih propisa u BiH. Dalje je utvrđeno da se apelant nije lično odazvao na Opći poziv za sva lica porijeklom van područja bivše SFRJ koja su državljanstvo BiH stekla naturalizacijom poslije 6. aprila 1992. godine a prije 1. januara 2006. godine, objavljen u «Službenom glasniku BiH» broj 36/06, po kojem je bio dužan lično dostaviti Državnoj komisiji informacije vezane za dobivanje državljanstva, odnosno svoj tadašnji status, već je potrebne dokumente dostavio putem punomoćnika. Pored navedenog Državna komisija je pozvala apelanta na adresu iz važeće putne isprave (ul. Hakim Oglu Alipaša 113, Sarajevo) radi intervjua, na kojem bi dao određene podatke u vezi njegovog prijema u državljanstvo BiH. Predmetni poziv vraćen je od strane pošte sa konstatacijom da je apelant «nepoznat» na navedenoj adresi. Na osnovu navedenog Državna komisija je zaključila da između apelanta i BiH ne postoji stvarna veza, to jeste da apelant ne boravi u BiH, te da su ispunjeni svi uslovi propisani članom 41. stav 4. tačka c) Zakona o državljanstvu BiH da se apelantu oduzme državljanstvo BiH.
4. Protiv rješenja Državne komisije broj UP-01-07-1017-2/06 od 15. marta 2007. godine, apelant je podnio tužbu za pokretanje upravnog spora Sudu BiH, koji je presudom broj U-1159/07 od 2. aprila 2008. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je Zakonom o državljanstvu BiH propisano da Državna komisija vrši reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana primljenih u državljanstvo BiH u periodu od 6. aprila 1992. godine do 1. januara 2006. godine. Odredbom člana 41. stav 4. navedenog zakona propisano je u kojim slučajevima Državna komisija oduzima državljanstvo. Tako je predviđeno da Državna komisija može oduzeti državljanstvo i u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajeno ne boravi u BiH. Dokazi nepostojanja stvarne veze mogu biti neprijavljivanje prebivališta uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu s propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te ličnoj karti državljana BiH (član 41. stav 4. tačka c) u vezi sa stavom 6. istog člana).
5. Cijeneći pravilnost i zakonitost osporenog rješenja Sud BiH je zaključio da se isto temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona. Iz podataka u spisu proizilazi, kako je istakao Sud BiH, da apelant zaista ne boravi na adresi na kojoj je prijavljen, jer se nije javio na poziv za intervju na koji je bio dužan da se odazove lično. Osim toga dokumentaciju o prijemu državljanstva dostavio je Državnoj komisiji putem punomoćnika, a punomoć kojom je ovlastio advokata da ga zastupa u postupku revizije izdata je 13. juna 2006. godine kod Ambasade BiH u Rijadu, Saudijska Arabija. Na osnovu izloženog Sud BiH je utvrdio da je pravilan zaključak Državne komisije da apelant ne boravi u BiH, da ni u postupku revizije nije boravio u BiH, što ukazuje da između BiH i apelanta ne postoji stvarna veza u smislu odredaba Zakona o državljanstvu BiH. S toga su i po ocjeni Suda BiH ispunjeni svi uslovi propisani citiranim zakonom da se apelantu oduzme državljanstvo. Pored toga, Sud BiH je istakao da apelant ni u tužbi nije ukazao na okolnosti koje bi dovele u sumnju zaključak Državne komisije.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno utvrđene činjenice i proizvoljnu primjenu prava u provedenom upravnom postupku i postupku upravnog spora. Apelant je istakao da se on putem punomoćnika u zakonskom roku prijavio na Opći poziv Državne komisije, da je dostavio svu potrebnu dokumentaciju, te na taj način iskazao svoju volju i vezu s BiH. Činjenica da on trenutno ne boravi na području BiH i da nije izvadio ličnu kartu CIPS, po mišljenju apelanta ne može i ne smije biti odlučujuća prilikom ocjene i donošenja odluke o oduzimanju državljanstva. Apelant je istakao da Sud BiH nije pravilno ocijenio sve napore i aktivnosti apelanta prilikom prijave na Opći poziv, dostavljanje dokumentacije, angažovanje profesionalnog punomoćnika, te stalno obraćanaje Državnoj komisiji, čime je pokazao svoju volju za posjedovanjem državljanstva BiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie
8. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
9. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju apelant prvenstveno žali na navodne povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-3566/09 od 15. juna 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu žalbenih navoda apelanta, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
11. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. S obzirom da je Ustavni sud zaključio da predmetni postupak spada u djelokrug javno pravnih ovlašćenja države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije, slijedi da se apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Apelant se žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
14. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravom, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović