Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1613/08 (L. T. i V. T.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1613/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1613/08, rješavajući apelaciju Luce Terzić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luce Terzić i Vlade Terzića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-
0-GŽ-07-000 103 od 4. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Luca Terzić i Vlado Terzić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Vareša, koje zastupa Srećko Kitić, advokat iz Visokog, podnijeli su 4. juna 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-07-000 103 od 4. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-132/01 od 17. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Dževada Imamagića, Suvada Imamagića i Zijade Kasapović (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da sud naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da u zemljišnim knjigama izvrši uspostavu ranijeg zemljišno-knjižnog stanja prije zaključenja kupoprodajnog ugovora od 31. augusta 1973. godine, tako što će u «C» listu u zk. ulošku 133. k.o. Potoci umjesto apelanata kao korisnika upisati prednika tužitelja sa dijelom apelanata, što su apelanti dužni priznati i naknaditi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je 31. augusta 1973. godine prednik tužitelja kao prodavac zaključio kupoprodajni ugovor sa suprugom prvoapelantice i sa drugoapelantom, kojima je prodao nekretnine preciznije označene presudom. Dalje je utvrđeno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Varešu broj P-308/90 od 23. januara 1991. godine utvrđeno da je navedeni kupoprodajni ugovor ništav i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo u dijelu koji se odnosi na prodaju predmetnih nekretnina, jer su u vrijeme prodaje predmetne nekretnine bile društvena svojina i kao takve nisu mogle biti predmet kupoprodaje.
4. Općinski sud je u obrazloženju također naveo da je uvidom u zemljišno-knjižni izvadak za predmetne nekretnine utvrdio da je u vlasničkom «A» listu 1. maja 1926. godine na osnovu ugovora o kupnji od 24. aprila 1926. godine uknjiženo pravo vlasništva sa dijelom 1/1 u korist prednika tužitelja. Dalje je utvrđeno da je 31. augusta 1973. godine na osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora uknjižen prenos prava vlasništva na predmetnim nekretninama sa prednika tužitelja u korist supruga prvoapelantice i drugoapelanta. Općinski sud je također utvrdio da je 6. aprila 1990. godine na osnovu rješenja o nacionalizaciji Narodnog odbora opštine Vareš od 25. novembra 1961. godine u vlasničkom listu uknjižena društvena svojina na predmetnim nekretninama. Na osnovu čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u teretnom «C» listu u odnosu na predmetne nekrentine upisano je pravo korištenja u korist supruga prvoapelantice i drugoapelanta. Dalje je utvrđeno da je prvoapelantica zakonska nasljednica svoga umrlog supruga. Općinski sud je zaključio da budući da tužitelji u predmetnom postupku nisu dokazali da su se u aktu o nacionalizaciji vodili kao raniji vlasnici nacionalizovanih nekretnina, tužbeni zahjtev tužitelja da se oni upišu kao korisnici predmentog zemljišta umjesto apelanata odbijen je kao neosnovan.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda tužitelji su izjavili žalbu. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-GŽ-07-000 103 od 4. februara 2008. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je rješenjem Narodnog odbora opštine Vareš od 25. novembra 1961. godine utvrđeno da su 26. decembra 1958. godine kao danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta nacionalizovane i postale društvena svojina predmetne nekretnine. Iz navedenog, kako je zaključio Kantonalni sud, proizilazi da u momentu zaključivanja kupoprodajnog ugovora 31. augusta 1973. godine predmetne nekretnine nisu bile vlasništvo prednika tužilaca, iako je u zemljišnim knjigama tako stajalo, nego je prednik tužilaca bio samo korisnik zemljišta obzirom da je zemljište 26. decembra 1958. godine postalo društvena svojina. Kako je prije zaključivanja kupoprodajnog ugovora prednik tužilaca bio korisnik zemljišta, te kako je predmetni kupoprodajni ugovor u smislu čl. 47. i 103. Zakona o obligacionim odnosima ništav jer su prodate nekretnine koje su društvena svojina i jer je raspolaganje takvim zemljištem ograničeno u smislu odredbi čl. 20. i 23. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužilaca kojim su tražili da se u zemljišnim knjigama izvrši uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja i to tako što će se kao korisnik predmetnih nekretnina upisati prednik tužitelja.
7. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su istakli da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio utvrđene činjenice i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje su naveli da Kantonalni sud nije vodio računa da su apelanti predmetne nekretnine stekli «na osnovu valjanog ugovora o kupoprodaji», da je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena i da je ugovor proveden u zemljišnim knjigama. Također su istakli da predmetne nekretnine posjeduju 17 godina, da su plaćali porez, te da je Kantonalni sud trebao obavezati tužioce da im vrate novac dat za kupovinu predmetnog zemljišta, primjenjujući odredbe člana 60. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Što se tiče navoda o diskriminaciji, apelanti smatraju da je Kantonalni sud «iskazao krajnju pristrasnost» na štetu imovine apelanata neprimjenjujući propise relevantnog domaćeg zakona, tj. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je ocijenjeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti se žale da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustva Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kako apelanti osim tvrdnje o kršenju navedenog prava nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njihovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović