Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1548/08 (D. C.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1548/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1548/08, rješavajući apelaciju Drage Cvitkovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Cvitkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 019791 07 Gž od 13. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-019791/96 (P-371/96) od 18. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Cvitković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rizo Tvrtković advokat iz Mostara, podnio je 27. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 019791 07 Gž od 13. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-019791/96 (P-371/96) od 18. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-019791/96 (P-371/96) od 18. oktobra 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 019791 07 Gž od 13. marta 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i još pet drugih tužitelja (u daljnjem tekstu: drugi tužitelji) kojim su tražili da se utvrdi da Luka Cvitković (u daljnjem tekstu: tuženi) neovlašteno svojata nekretninu pobliže označenu u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te da sud obaveže tuženog da tu nekretninu preda u posjed apelantu i drugim tužiteljima, a da se ubuduće kani svakog miješanja u vlasnička i posjedovna prava apelanta i drugih tužitelja na toj nekretnini. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da trpi da se u katastarskom operatu izvrši izmjena na način da se predmetna nekretnina označi novom katastarskom oznakom i upiše kao posjed apelanta i drugih tužitelja sa dijelom ½, na osnovu pravosnažne prvostepene presude, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelant i drugi tužitelji podnijeli vlasničku tužbu rei vindicatio u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, kojom traže predaju u posjed sporne nekretnine. Kantonalni sud je nadalje naveo da u smislu navedene odredbe vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i pravilne ocjene izvedenih dokaza utvrdio da se tuženi nalazi u posjedu sporne parcele od 1973. godine, te da je u posjed ušao po dogovoru sa Ivanom Cvitkovićem (apelantov brat i pravni prednik drugih tužitelja) koji je u to vrijeme bio vlasnik sporne nekretnine. Kantonalni sud je također naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi spornu nekretninu ogradio prema oznakama koje su njegov otac i Ivan Cvitković postavili prilikom avio - snimanja 1973. godine, te da je od tada tuženi istu nesmetano koristio kao dvorište ispred svoje kuće sve do 1996. godine kada su apelant i drugi tužitelji podnijeli tužbu i pokrenuli predmetni postupak.

4. Kantonalni sud je također naveo da je na osnovu posjedovnog lista broj 965 k.o. Ilići (Cim) od 31. maja 1996. godine utvrđeno da se tuženi vodi kao posjednik sporne nekretnine od avio-snimanja 1973. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je posjed tuženog savjestan, te da je protekom 20 godina savjesnog posjeda tuženi postao vlasnik sporne nekretnine putem dosjelosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da se u smislu odredbe člana 77. stav 3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima savjesnost posjeda pretpostavlja, a da je na tužitelju teret dokazivanja da je posjed tuženog nesavjestan. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant i drugi tužitelji nisu uspjeli dokazati da je posjed tuženog na spornoj nekretnini nesavjestan, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio prigovor tuženog da je na spornoj nekretnini stekao pravo vlasništva putem dosjelosti, nakon 20 godina savjesnog posjeda. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na izmjenu katastarske oznake sporne nekretnine i njeno upisivanje kao posjed apelanta i drugih tužitelj, jer i po mišljenju tog suda apelant i drugi tužitelji nisu uspjeli dokazati u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da su vlasnici sporne nekretnine

5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant je naveo da su osporenim presudama povrijeđene „odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“, ne precizirajući o kojem pravu i kakvoj povredi bi se moglo raditi. Apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno izveli zaključak da on i drugi tužitelji nisu dokazali svoje pravo vlasništva na spornoj parceli, te da je „osnovan prigovor dosjelosti istaknut od strane tuženog“, jer smatra da je u toku postupka „dokazano da je sporna parcela od 1947. godine bila u isključivom vlasništvu i posjedu Ivana Cvitkovića pa i samih tužitelja“. S tim u vezi apelant je ukazao da je nepravilan zaključak da se sporna parcela vodi u posjedu tuženog od aviosnimanja 1973. godine. Apelant također smatra da se tuženi 1979. godine neovlašteno upisao kao posjednik sporne nekretnine u katastarskim knjigama jer „ne postoji njegov pristanak i pristanak drugih tužitelja o dozvoli tog upisa“. S obzirom da je, po apelantovom mišljenju, zaključak redovnih sudova o odlučnim činjenicama nepravilan i nezakonit, apelant smatra da su osporene presude utemeljene i na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Stoga, apelant je predlažio da Ustavni sud ukine osporene presude i predmet vrati redovnim sudovima na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U odnosu na apelantovu tvrdnju o kršenju odredaba Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zapaža da se apelant samo pozvao na navodnu povredu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima općenito, bez konkretiziranja prava za koja smatra da su povrijeđena, niti je u vezi s tim bilo šta naveo. Stoga ovakav apelantov navod Ustavni sud neće ni ispitivati..

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1548/08 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio