Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1984/08 (L. K.-O.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stara devizna štednja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje · čl. 13
- Uredba o izmjeni uredbe o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 11
- Uredba o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 11
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o izmjeni uredbe o postupku verificiranja tražbina i gotovinskih isplata po osnovi računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 11
Predmeti (1)
AP-1984/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1984/08, rješavajući apelaciju Lejle Konjhodžić-Opanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Konjhodžić-
Opanović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 497 od 13. maja 2008. godine, rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje broj 09/2-14-798/07 od 29. novembra 2007. godine i rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Zenica broj 183/07 od 15. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Lejla Konjhodžić-Opanović (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Zenice, koju zastupa Vukica Marjanović-Suljić advokat iz Zenice, podnijela je 2. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 497 od 13. maja 2008. godine, rješenja Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 09/2-14-
798/07 od 29. novembra 2007. godine i rješenja Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Zenica (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 183/07 od 15. januara 2007. godine.
2. Rješenjem Agencije broj 183/07 od 15. januara 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Komisije broj 09/2-14-798/07 od 29. novembra 2007. godine, odbijen je zahtjev apelantice za verifikaciju potraživnja po osnovu stare devizne štetnje. Organi uprave su svoje odluke temeljili na odredbama člana 13. stav 1. tačka b Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje „Službeni glasnik BiH“ br. 28/06 i 72/07, u daljnjem tekstu: Zakon ) i odredbama člana 11. stav 1. tačka b Uredbe u postupk verifikacije tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH („Službene novine FBiH“ br. 33/06, 66/06, 5/07 i 65/07, u daljnjem tekstu: Uredba).
3. Apelantica je tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja Komisije broj 09/2-14-798/07 od 29. novembra 2007. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prema dokazima u spisu utvrđeno da je apelantica svoj zahtjev za verifikaciju deviznih sredstava od 19. decembra 2006. godine temeljila na odredbama člana 13. stav 1. tačka b Zakona, odnosno na odredbama člana 11. stav 1. tačka b Uredbe. Kantonalni sud je nadalje naveo da je apelantica u svojoj tužbi istakla da je u skladu sa porodičnim dogovorom njena majka Amalija Konjhodžić 1. aprila 2000. godine izvršila prenos deviznih sredstava sa svoje štedne knjižice koja se vodila kod Privredne banke Sarajevo-Filijala Zenica-IKB Zenica, na njen račun u iznosu od 30.000,00 KM, te na račun njene sestre Aiše Mecan u iznosu od 14.341,51 KM. Kantonalni sud je također naveo da iz tužbe proizlazi da je 25. aprila 2002. godine apelanticina majka umrla, te da je apelantica dopunskim rješenjem Općinskog suda Zenica broj O-1392/05 od 29. maja 2006. godine proglašena nasljednicom iza svoje umrle majke na deviznim novčanim sredstava u iznosu od 30.000,00 KM, a njena sestra u iznosu od 14.341,51 KM naslijedila njena sestra Aiša Mecan. Kantonalni sud je također utvrdio da iz navoda tužbe proizlazi da apelantica smatra da joj se pravo na verifikaciju moralo priznati na osnovu pravosnažne sudske odluke o nasljeđivanju deviznih sredstava, jer uz zahtjev za verifikaciju, kao prilog nije imala dostaviti darovni ugovor.
4. Kantonalni sud je nadalje pozivajući se na odredbe člana 13. stav 1. tačka b Zakona, odnosno člana 11. stav 1. tačka b Uredbe, obrazložio da se uz zahtjev za verifikaciju stare devizne štednje, između ostalog, agenciji mora dostaviti i dokumentacija koja će identificirati potražitelja u određenim slučajevima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u članom 13. stav 1. tačka b Zakona propisano da „ako se račun stare devizne štednje pokloni drugoj osobi tražbina se dokazuje podnošenjem pravovaljanog darovnog ugovora“. Budući da je po mišljenju Kantonalnog suda predmetni Zakon lex specialis za postupak verifikacije stare devizna štednje, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica bila obavezna da Agenciji uz svoj zahtjev za verifikaciju dostavi i pravovaljan darovni ugovor. S obzirom da apelantica nije postupila u skladu sa navedenim članom, Kantonalni sud je zaključio da je Agencija pravilno postupila kada je primjenom odredaba člana 13. stav 1. tačka b Zakona apelantičin zahtjev odbila kao neosnovan, utvrđujući da su i navodi iz tužbe u ovom dijelu u cijelosti neosnovani.
5. Kantonalni sud je nadalje zaključio da su neosnovani i apepelantičini navodi koji se odnose na tvrdnju da je imala pravo na verifikaciju po osnovu pravosnažnog dopinskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Zenici broj O-1392/05 od 29. maja 2006. godine. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da Općinski sud nije ni mogao donijeti navedeno dopunsko rješenje o nasljeđivanju jer je apelanticina majka za svog života izvršila prenos deviznih sredstava i to na apelantičin račun u iznosu od 30. 000,00 KM i iznos od 14.341,51 KM na račun njene druge kćerke Aiše Macan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz izvoda sa jedinstvenog računa majke apelantice Amalije Konjhodžićod 15. septembra 2000. godine proizlazi da je stanje na njenom deviznom računu na dan 1. april 2000. godine bilo «0 deviznih sredstava». S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da apelantica i njena sestra nisu ni mogle naslijediti devizna sredstva jer njihova majka u trenutku smrti na svom računu stare devizne štednje nije imala deviznih sredstava. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio, da je i Komisija pravilnom primjenom odredaba člana 2. Zakona i i odredaba člana 11. stav 1. tačka b Uredbe, donijela pravilno i na zakonu zasnovano rješenje kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelantice.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, navodeći hronologiju rješavanja u postupcima okončanim osporenim odlukama, apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala u predhodnim postupcima. Apelantica nadalje smatra da su osporene odluke utemeljene na osnovu proizvoljnog tumačenja relevantnih odredaba Zakona i Uredbe, a što je po njenom mišljenju prvenstveno učinjeno od strane upravnih organa, a potom i Kantonalnog suda koji je odbijajući njenu tužbu takvo postupanje podržao. S tim u vezi apelantica je navela da je Kantonalni sud „vodeći se odlukama upravnih organa donio proizvoljnu presudu, potpuno ignorišući sudsku odluku o nasljeđivanju“, koja po apelanticinom mišljenju „predstavlja osnovni dokaz o identifikaciji potražitelja devizne štednje u postupku verifikacije“. Stoga apelantica navodi da je proizvoljnost u primjeni materijalnog prava imala za posljedicu povredu njenih prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović