Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/08 (Ž. P. i N. P.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2028/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-2028/08, rješavajući apelaciju Žarka Petkovića i Nevenke Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Petkovića i Nevenke Petković, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000458 od 8. maja 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000217 od 17. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-83/05 od 7. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Petković i Nevenka Petković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa Mevludin Glavinić, advokat iz Živinica, podnijeli su 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000458 od 8. maja 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-

000217 od 17. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-83/05 od 7. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-83/05 od 7. decembra 2005. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000217 od 17. oktobra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da apelanti kao nosioci stanarskog prava na stanu u Živinicama precizno označenom u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), imaju pravo na otkup stana, te da se Općina Živinice – Služba za stambeno-komunalne i urbanističke poslove (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da sa njima zaključi ugovor o otkupu stana, a u suprotnom da presuda zamijeni taj ugovor, te da se tužena obaveže da trpi da se apelanti na predmetnom stanu uknjiže kao vlasnici, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge za svoje odlučenje koje kao pravilne u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporno da su apelanti na osnovu odluke CRPC uvedeni u posjed predmetnog stana 5. oktobra 2001. godine, da su zahtjev za otkup stana podnijeli tuženoj 11. septembra 2003. godine, te da je tužena svojim rješenjem od 3. novembra 2003. godine odbila navedeni zahtjev. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanata odbio, jer su apelanti zahtjev za otkup predmetnog stana podnijeli po proteku roka propisanog odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Službene novine FBiH“ broj 27/97 do 54/04, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je navedenim članom propisano da »nositelj stanarskog prava koji je napustio stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, ima pravo na otkup stana odmah nakon vraćanja u posjed stana, a najdulje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objavljivanja navedenog člana u ''Službenim novinama Federacije BiH'', ovisno koji je datum kasniji». S obzirom da je od dana uvođenja apelanata u posjed predmetnog stana, 5. oktobra 2001. godine, pa do podnošenja zahtjeva za otkup stana, 11. septembra 2003. godine, protekao propisani rok od jedne godine, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti izgubili pravo da zahtijevaju otkup predmetnog stana u skladu sa odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da su apelanti zahtjev za otkup stana morali podnijeti najkasnije do 27. aprila 2003. godine, imajući u vidu da je navedena zakonska odredba objavljena 27. aprila 2002. godine u „Službenim novinalma FBiH“, broj 15/02 i da je taj datum kasniji u odnosu na rok koji bi se računao imajući u vidu datum ulaska apelanata u posjed predmetnog stana (5. oktobar 2001. godine).

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000458 od 8. maja 2008. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su tužbeni zahtjev apelanta odbili zbog proteka roka u kome su apelanti mogli podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana u skladu sa odredbom člana 8a. Zakona o prodaji stanova. Vrhovni sud je također zaključio da je od momenta uvođenja apelanata u posjed predmetnog stana do podnošenja zahtjeva za njegov otkup, prošlo više od jedne godine. Također, Vrhovni sud je zaključio da je protekao i rok od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova pa do podnošenja zahtjeva. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je rok od jedne godine iz člana 8.a) Zakona o prodaji stanova, prekulzivni zakonski rok te da se njegovim istekom gubi pravo zahtjevati činidbu ograničenu tim rokom. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da nisu osnovani prigovori apelanata da tužena nije htjela ranije primiti njihov zahtjev za otkup stana bez priloženog rješenja o dodjeli stana, jer smatra da neposjedovanje rješenja o dodjeli stana na korištenje, apelante nije sprečavalo da tuženoj podnesu pismeni zahtjev za otkup, a potrebnu dokumentaciju prilože naknadno. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se ne može prihvatiti osnovanom tvrdnja apelanata da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te na isto pogrešno primijenili odredbu člana 8.a) Zakona o prodaji stanova. Naime, apelanti navode da „sudovi nisu cijenili razloge zašto je zahtjev za otkup stana podnešen nakon isteka roka od godinu dana“, navodeći pri tome da je osnovni razlog bio u činjenici što „nisu uspjeli doći u posjed rješenja o dodjeli stana kao jednog od osnovnih dokaza kojim se stiče pravo na otkup stana“. Budući da apelanti smatraju da su osporene odluke nezakonite, predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović