Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2156/08 (S. S.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini · čl. 12
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2156/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2156/08, rješavajući apelaciju Saše Sotirova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Sotirova podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj P-241/05 od 4. jula 2007. godine i broj Gž-74/07 od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saša Sotirov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banja Luke, podnio je 12. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj P-241/05 od 4. jula 2007. godine i broj Gž-74/07 od 14. maja 2008. godine.
2. Presudom Suda BiH broj P-241/05 od 4. jula 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Bosna i Hercegovina – Uprava za indirektno oporezivanje BiH Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime otpremnine isplati iznos od 7.531,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu, rješenjem tužene broj 01-34-2448-229 od 25. februara 2005. godine, kao radniku bivše carinske službe Brčko Distrikta utvrđen status zaposlenika na raspolaganju od 1. januara 2005. godine do 28. februara 2005. godine. Sud BiH je nadalje utvrdio da je u predmetnom rješenju navedeno da ako apelant za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, radni odnos mu uz otkazni rok od 15 dana prestaje 15. marta 2005. godine. Također, Sud BiH je naveo da iz rješenja proizlazi da je apelantu za vrijeme trajanja raspolaganja utvrđeno pravo na naknadu plate u visini osnovne plate uvećane po osnovu minulog rada, prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je bio raspoređen u bivšoj Carinskoj upravi do dana početka trajanja raspolaganja. Sud BiH je nadalje naveo da je utvrđeno da apelant za vrijeme trajanja raspolaganja u periodu od 2 mjeseca nije preuzet od drugog poslodavca, te da mu je 15. marta 2005. godine prestao radni odnos. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da mu je tužena nakon prestanka radnog odnosa bila dužna isplatiti otpremninu u skladu sa čl. 12. stav 2. i 30. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ( „Službeni glasnik broj BiH“ broj 44/03 i 52/04, u daljnjem tekstu: Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja), te članom 42. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 19/02, u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi).
3. Sud BiH je dalje naveo da je odredbom člana 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja propisano da od 1. januara 2004. godine zaposlenici ranijih carinskih uprava postaju zaposlenici Države. Sud BiH je također naveo da je odredbom člana 42. Zakona o državnoj službi propisano da „u slučaju razrješenja sa dužnosti nastalog usljed prekobrojnosti iz člana 33. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, razriješeni državni službenik ima pravo na otpremninu u visini iznosa šestomjesečne plate“. Sud BiH je nadalje obrazložio da pravo na otpremninu propisanu članom 42. Zakona o državnoj službi, pripada samo državnom službeniku koji učestvujući na internim oglasima ne bude raspoređen u Upravu sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih u Upravi u kojem slučaju se oglašava prekobrojnim u smislu odredbe člana 32. Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirekto oporezivanje BiH (udaljnjem tekstu: Pravilnik). Sud BiH je dalje obrazložio da je apelant kao zaposlenik ranijih carinskih uprava od 1. januara 2005. godine postao zaposlenik Države, te da je imao taj status dok se kroz postupak organizacionog restruktuiranja u smislu odredbe člana 31. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, nije donijela konačna odluka u vezi sa njegovim budućim statusom i zaposlenjem. Sud BiH je nadalje utvrdio da apelant nije nakon restruktuiranja entiteskih carina i uspostavljanja jedinstvene Uprave za indirektno oporezivanje BiH postao zaposlenik Uprave i zaključio ugovor o radu u smislu odredbe člana 30. stav 4. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, te da samim tim nije ni stekao status državnog službenika. S obzirom na navedeno Sud BiH je zaključio da ne postoji pravni osnov da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu, budući da je apelant u momentu prestanka radnog odnosa imao status zaposlenika države.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi koju je izjavio protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj Gž-74/07 od 14. maja 2008. godine kojom je žalbu apelanta odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu.U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio bitne činjenice koje se odnose na apelantov tužbeni zahtjev, te da je za donesenu odluku dao jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i drugostepeno vjeće. Drugostepeno vijeće je također, utvrdilo da je pravilan stav prvostepenog suda u pogledu zaključka da pravo na otpremninu u smislu odredbe člana 42. Zakona o državnoj službi i člana 32. Pravilnika pripada samo državnom službeniku koji ne bude raspoređen u Upravu u kojem slučaju ga tužena proglašva prekobrojnim. S tim u vezi drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je apelantu u skladu sa odredbom člana 45. navedenog Pravilnika utvrđen status zaposlenika na raspolaganju u periodu od 1. januara do 28. februara 2005. godine uz pravo na naknadu plaće u visini osnovne plaće uvećane po osnovu minulog rada prema koeficijentu radnog mjesta na kojem je bio raspoređen u bivšoj Carinskoj upravi do dana početka raspolaganja. Također, drugostepeno vijeće je zaključilo da apelant prvostepenom odlukom nije diskriminisan, jer je po mišljenju tog vijeća Pravilnikom jasno utvrđena procedura za zapošljavanje i postupak izbora kandidata u Upravu, regulisan status državnih službenika i zaposlenika ranijih carinskih uprava, proglašavanje državnih službenika prekobrojnim, a stavljanje zaposlenika u status raspolaganja, te njihova prava na novčano potraživanje. Drugostepeno vijeće je nadalje, imajući u vidu da je apelantu isplaćena utvrđena novčana naknada za period u kojem je imao status zaposlenika na raspolaganju u smislu odredbe člana 45. Pravilnika, utvrdilo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ne postoji pravni osnov za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva, te je primjenom odredbe člana 193 Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepenu presudu.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je Sud BiH, pri odlučivanju o njegovom tužbenom zahtjevu, proizvoljno tumačio relevantne odredbe materijalnog prava na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev. S tim u vezi apelant je naveo da mu je tužena dužna isplatiti otpremninu u skladu sa čl.12. stav 2. i 30 . stav 5. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja. Naime, apelant je naveo da su svi carinski radnici bivših entiteskih carinskih uprava postali zaposlenici države u smislu odredbe člana 30. stav 2. Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja, te da je tek „odredbom člana 34. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, koji je stupio na snagu 23. decembra 2005. godine, taj status razdvojen na državne službenike i zaposlenika“. Također, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na zaposlenike sa VSS kojima je isplaćena otpremnina u skladu sa zahtjevom, dok zaposlenicima sa VŠS i SSS kojima i on pripada, nije isplaćena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović