Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/08 (M. K.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1556/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1556/08, rješavajući apelaciju Momčila Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Kneževića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 832 od 13. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-639/05 od 25. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-307/04 od 25. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Momčilo Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 832 od 13. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-639/05 od 25. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P-307/04 od 25. februara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-307/04 od 25. februara 2005. godine odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu „Krajina osiguranje“ A.D. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) isplati iznos od 11.000 KM na ime nematerijalne štete i iznos od 40.000 KM na ime materijalne štete zbog tjelesnih povreda i oštećenja automobila koje je apelant pretrpio u saobraćajnoj nesreći. Presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, 31. augusta 1982. godine, podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tužene radi naknade materijalne i nematerijalne štete. U tužbi je apelant naveo da je 16. oktobra 1981. godine upravljao motornim vozilom „Zastava 101“ čiji su podaci detaljno navedeni u presudi, na putu Banja Luka-Prnjavor i doživio saobraćajnu nesreću tako što je nepoznati vozač nepoznatog teretnog vozila koje mu je dolazio u susret, preticao drugo nepoznato teretno vozilo sa prikolicom pa je apelant da bi izbjegao sudar morao kočiti i pomjeriti vozilo u desnu stranu nakon čega je došlo do izlijetanja njegovog vozila u jarak i prevrtanja. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo neposrednih svjedoka nesreće ta da su u postupku, pored saslušanja radnika krim-službe koji je obavio uviđaj na licu mjesta i sačinio informaciju o nesreći (tri dana poslije nesreće na osnovu iskaza apelanta) i uvida u relevantnu dokumentaciju, izvedeni dokazi vještačenjem putem vještaka saobraćajne struke i Zavoda za sudska vještačenja Novi Sad, kao i vještačenja mašinske, ekonomske i medicinske struke struke. Prema obrazloženju Osnovnog suda, iz provedenih dokaza proizlazi da je verzija štetnog događaja kako ga je prikazao apelant moguća ali da se ne može isključiti mogućnost slijetanja apelantovog vozila s kolovoza iz subjektivnih razloga koji se ne mogu pripisati postupanju drugih učesnika u saobraćaju posebno što nisu nađeni tragovi kretanja ili kočenja navodnih teretnih vozila, već samo tragovi kočenja apelanta.

4. Osnovni sud je naveo da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96 - u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice a krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Osim toga, da bi postojala odgovornost tužene za naknadu štete u smislu člana 55. Uslova za osiguranje korisnika odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima odnosno u smislu člana 55. tada važećeg Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, apelant je bio dužan da u postupku dokaže da je šteta u uzročno-posljedičnoj vezi sa ponašanjem NN vozila. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, navedene relevantne propise, te odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o teretu dokazivanja, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je do saobraćajne nesreće došlo usljed ponašanja NN vozila te da mu, s tim u vezi, ne pripada pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio presudu broj Gž-639/05 od 25. aprila 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ocjenom i analizom svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo koje prihvata i taj sud kao svoje budući da ih apelant žalbenim navodima nije doveo u sumnju. Okružni sud je naveo da su, shodno članu 154. ZOO, pretpostavke odštetne odgovornosti tužene nastala šteta, štetne radnje, protivpravnost štetne radnje, te uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štetne posljedice, a da je prema tada važećim propisima o osiguranju imovine i lica pasivno legitimisano moglo biti bilo koje osiguravajuće društvo koje je bilo organizovano za teritoriju na kojoj se nesreća desila s obzirom na osnov potraživanja - šteta koja je prouzrokovana od strane nepoznatih vozača i vozila. Kako apelant nije dokazao postojanje navednih pretpostavki odštetne odgovornosti tužene u konkretnom slučaju, prema zaključku Okružnog suda, nisu ispunjeni navedeni uvjeti ali ni uvjeti iz člana 940. i 941. ZOO za odgovornost tužene za naknadu štete. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije moguće u konkretnom slučaju primjeniti niti odredbe člana 178. stav 3. ZOO koji podrazumijeva učešće najmanje dva učesnika u saobraćajnoj nesreći budući da apelant nije dokazao učešće NN vozila u nesreći.

6. Protiv navedne presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 832 od 12. marta 2008. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da je motorno vozilo kojim je upravljao apelant sletjelo sa kolovoza u jarak pored puta, ali je bilo sporno da li su u nesreći učestvovala i nepoznata teretna vozila čiji vozači su navodno skrivili nesreću. S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da shodno odredbama ZPP-a sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane po svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižlijive ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Osim toga, odredbama ZPP-a je propisano da pretežan teret za dokazivanje činjenica uvijek leži na tužitelju a koje se činjenice moraju utvrditi u postupku ne određuje ZPP već materijalno pravo i uvijek su u neposrednoj vezi sa pravnim odnosom ili pravom stranke o kojem sud raspravlja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je konkretnom slučaju nižestepeni sudovi nisu povrijedili odredbu člana 126. ZPP-a kada su donijeli odluke primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja jer nisu mogli na osnovu ocjene izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrditi da li je u saobraćajnoj nesreći pored apelanta učestvovalo i nepoznato teretno vozilo. Pri tom su, prema navodima Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi imali u vidu da osim iskaza apelanta ne postoji niti jedan dokaz a ni indicija o kretanju i preticanju nepoznatog teretnog vozila.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. Prema apelantovim navodima sudovi su pogrešno utvrdili činjenice jer su proizvoljno i usko tumačili odredbe materijalnog prava a primjenu odredbi ZPP-a su «vršili kao pristrasan sud». Prema navodu apelanta neosnovano su sudovi zaključili da je zabilješka o saobraćajnoj nesreći učinjena tri dana nakon događaja, a pored toga nisu brižljivo i savjesno cijenili dokaze i činjenice utvrđene u postupku već su «zadržali principe dokazivanja iz srednjeg vijeka». Apelant smatra da su i obrazloženja osporenih presuda bez ikakvih argumenata. Iz navedenih razloga prema mišljenju apelanta povrijeđeno mu je i pravo na imovinu jer nije mogao naplatiti iznos materijalne i nematerijalne štete koji mu nesumnjivo pripada.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio