Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1467/08 (A.R.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1467/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1467/08, rješavajući apelaciju A.R, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

349/03 od 9. januara 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj U-19/02 od 24. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Ajlen Bajrić advokat iz Bihaća, podnio je 21. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-349/03 od 9. januara 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-19/02 od 24. juna 2003. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda broj U-19/02 od 24. juna 2003. godine odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 1171-31-1389-UIII/99 od 14. januara 2002. godine. U obrazloženju presude istaknuto je da je osporenim rješenjem poništen zaključak Općinskog načelnika Općine Bihać, Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova broj 3/36-372-

1869/2 od 20. marta 2001. godine. Navedenim zaključkom je prekinut postupak u predmetu rješavanja zahtjeva S.Ć. za povrat stana pobliže označenog u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i naloženo S.Ć. da u parničnom postupku pred nadležnim Općinskim sudom zatraži priznavanje stanarskog prava, te da će nakon okončanja parničnog biti nastavljen predmetni postupak. Protiv navedenog zaključka S.Ć. je izjavila žalbu tuženom koji je žalbu uvažio, osporeni zaključak poništio i potvrdio da je S. Ć. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Predmetni stan je vraćen u posjed S.Ć. a apelantu je, kao privremenom korisniku predmetnog stana prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana, pa je obavezan da zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva iseli iz predmetnog stana bez prava na osiguranje alternativnog smještaja.

3. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u postupku koji je vođen pred tuženim i prvostepenim upravnim organom po zahtjevu S.Ć. za povrat predmetnog stana utvrđeno da je S.Ć., rješenjem Skupštine općine Bihać-Komisija za stambena pitanja i poslovni prostor od 8. aprila 1991. godine, dodijeljen na korištenje predmetni stan u koji se S.Ć. uselila ali da nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana. Na osnovu uvjerenja Stambenog fonda općine Bihać od 30. maja 2001. godine utvrđeno je da korisnici stanova u objektima „K“ i „J“ u kojima se nalazi i predmetni stan, po rješenjima o dodjeli stanova iz 1991. godine i ranije nisu mogli zaključiti ugovore o korištenju stana jer navedena dva objekta nisu bila udružena u SIZ za stanovanje Bihać čije je pravni sljednik Stambeni fond Općine Bihać, ali da su imali legalno stanarsko pravo na tim stanovima. Nadalje, navedeno je da je tuženi, na osnovu uvida u spis, temeljem rješenja o dodjeli stana na korištenja S.Ć., zapisnika o primopredaji stanova između SIZ-a stanovanja i S.Ć. te drugih potvrda i uvjerenja detaljno navedenih u presudi, utvrdio da je S.Ć. bila u faktičkom posjedu predmetnog stana i da je imala pravni osnov za useljenje u stan, kao i da je u stanu boravila sve do 1994. godine kada je stan napustila zbog ratnih djelovanja.

4. Osim toga, prema navodu Kantonalnog suda tuženi je utvrdio i da je apelantu predmetni stan dodijeljen 26. februara 1998. godine i da je apelant 6. marta 1998. godine zaključio sa SIZ-om za stanovanje i komunalne djelatnosti ugovor o korištenju predmetnog stana. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred upravnimorganima istaknuto da je članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da su svi ugovori o davanju stanova na korištenje koji su zaključeni nakon 7. februara 1998. godine ništavi, te da apelant nema pravo na alternativni smještaj budući da nije imao status izbjeglice i raseljenog lica. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je akt kojim je S.Ć. priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu a apelantu prestalo pravo privremenog korištenja, donesen na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakonskih odredbi te da je apelantova tužba neosnovana.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj Už-349/03 od 9. januara 2008. godine kojom je žalbu odbio. Vrhovni sud je obrazložio, da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da okolnost da S.Ć. nije zaključila ugovor o korištenju stana u konkretnom slučaju znači da S.Ć. nema pravo na povrat predmetnog stana. Pri tom je Vrhovni sud naveo da se S.Ć. uselila u predmetni stan na osnovu pravno valjanog rješenja o dodjeli stana pa joj u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine F BiH“ br. 1/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 11/01, 31/01 i 56/01) i na osnovu Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH pripada pravo na povrat predmetnog stana. Vrhovni sud je naveo da je tačan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud po tužbi trebao odlučiti presudom a ne rješenjem ali da s obzirom da je predmetni upravni spor pravilno riješen takav formalni nedostatak odnosno greška suda u pogledu označenja prvostepene odluke kao rješenja a ne presude, nije od uticaja na zakonitost rješavanja.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da S.Ć. nije imala pravo na povrat predmetnog stana jer je nesporno da nije bila nositeljica stanarskog prava budući da nije zaključila odgovarajući ugovor o davanju stana na korištenje dok je suprotno tome, apelant takav ugovor zaključio. Apelant također navodi da je S.Ć. zaključila i ugovor o zamjeni predmetnog stana te da je imala status nositeljice stanarskog prava na drugom stanu iz kojeg razloga joj također ne pripada pravo na povrat predmetnog stana koji se samim tim ne može smatrati njenim domom. Apelant smatra da nije imao pristup sudu povodom podnesene tužbe i pokrenutog upravnog spora te da je «postupak povrata stana kao službena osoba vodila osoba koja nije imala završen pravni fakultet».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

11. U vezi sa navodom apelanta da nije imao adekvatan pristup sudu, Ustavni sud zapaža da je konkretan sudski postupak vođen povodom apelantove tužbe i da je protiv prvostepene presude apelant izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Iz navedenog proizlazi da je apelant imao mogućnost da u svojoj tužbi a kasnije i u žalbi iznosi svoje prijedloge i dokaze i da je apelant te mogućnosti i koristio, pa nema ništa što bi ukazalo da je povreda prava na pristup sudu, kako to apelant navodi, u konkretnom slučaju moguća.

12. U vezi sa ostalim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak o navodnoj povredi prava na pristup sudu, te navedene stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

14. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Preduvjet za utvrđivanje da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, je utvrđivanje da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu prema kojoj je domen člana 8. Evropske konvencije proširen i na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 24/99), kao i na stav da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se taj stan smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantu predmetni stan dodijeljen na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje od 26. februara 1998. godine i da je apelant 6. marta 1998. godine zaključio sa SIZ-om za stanovanje i komunalne djelatnosti ugovor o korištenju predmetnog stana. Apelant je predmetni stan koristio sa porodicom do deložacije 2002. godine. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na «mirno uživanje doma».

16. Dalje, Ustavni sud mora da utvrdi da li je miješanje u apelantov dom bilo «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa zakonom i «neophodno u demokratskom društvu» u smislu člana 8. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je S.Ć. bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine i da joj je predmetni stan, koji je napustila 1994. godine radi ratnih sukoba u BiH, vraćen u posjed, a apelantu je shodno odredbama Zakona prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Prema tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju javni interes koji se osporenim odlukama želio postići zaštita imovinskih prava S.Ć. u ovom postupku, a to je nesumnjivo «javni interes» iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije koji dozvoljava miješanje u pravo na mirno uživanje doma. Dalje, Ustavni sud smatra da je preduzetim mjerama uspostavljena i pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa apelanta i «javnog interesa» kojem se težilo s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je apelant imao status privremenog korisnika predmetnog stana te da time nije stekao pravni osnov da se utvrdi da mu pripada pravo da nesmetano nastavi koristiti sporni. Stoga Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom ispunilo i zahtjev proporcionalnosti, odnosno da je bilo «neophodno u demokratskom društvu», kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa povredom prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

18. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

19. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev apelanta u konkretnom slučaju ne tiče njegove «postojeće imovine», već se apelant pojavljuje samo kao podnositelj zahtjeva u vezi sa predmetnim stanom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant imao «ostvariv zahtjev», ali je morao dokazati da posjeduje stanarsko pravo na predmetnom stanu odnosno da S.Ć. nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu 1991. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će u konkretnom postupku uspjeti s obzirom da je zakonskim odredbama propisano da su svi ugovori o dodjeli stanova na korištenje koji su zaključeni nakon 7. februara 1998. godine ništavi odnosno jer je utvrđeno da je S.Ć. prije rata stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja «imovinu» apelanta koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1467/08 (A.R.) | Sudska praksa | Aktio