Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1547/08 (D. R.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1547/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1547/08, rješavajući apelaciju Dragana Rađenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Rađenovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000-610 od 22. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Rađenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić advokat iz Novog Grada, podnio je 24. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000-610 od 22. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-152/99 od 25. januara 2003. godine obavezan je Radenko Bakaj (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu po osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 11.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. marta 1999. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate kao i troškove postupka u iznosu od 3.220 KM. U obrazloženju je navedeno da je u postupku, između ostalog, utvrđeno da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor sa tuženim 4. aprila 1994. godine za putničko vozilo marke „Golf“ čiji su podaci pobliže navedeni u presudi i da je tuženom isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu u današnoj vrijednosti od 11.500 KM. Prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora tuženi je apelantu garantovao da je vozilo njegovo vlasništvo. Međutim, utvrđeno je da su 12. maja 1996. godine radnici Sekretarijata za unutrašnje poslove Beograd - Odjeljenje Voždovac oduzeli navedeno motorno vozilo apelantu sa obrazloženjem da je vozilo ukradeno u Beogradu i da je ranije imalo austrijsku registraciju. Nakon toga vozilo je vraćeno ranijem vlasniku.

3. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/86 i 39/03 - u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica bez osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati a kad to nije moguće dužan je da nadoknadi vrijednost postignute koristi, a obaveza vraćanja ili naknade postoji i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je apelant tuženom platio 11.500 KM za vozilo koje mu je kasnije oduzeto, Osnovni sud je zaključio da se iznos od 11.500 KM nalazi na računu tuženog bez pravnog osnova te je tuženi dužan apelantu navedeni iznos vratiti. Osim toga, Osnovni sud je obrazložio da apelantu shodno odredbama člana 277. ZOO a u vezi sa članom 214. istog zakona pripada i pravo na zateznu kamatu budući da je navedenim odredbama propisano da „ono što je stečeno bez osnova kada se vraća mora se vratiti i platiti sa kamatama i to ako je sticalac nesavjestan od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Budući da je Osnovni sud smatrao da je tuženi u konkretnom slučaju savjestan, apelantu je dosudio kamate počev od dana podnošenja tužbenog zahtjeva.

4. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio presudu broj Gž-1539/03 od 19. septembra 2005. godine kojom je žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je Okružni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i primjenjenog prava zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu presudu. Okružni sud je obrazložio da je neosnovan žalbeni navod tuženog da se u konkretnom slučaju ne može raditi o sticanju bez osnova i neosnovanom bogaćenju jer prema odredbi člana 121. stav 2. ZOO ugovarač odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je štititi drugu stranu od prava i zahtjeva trećih lica iz čega proizlazi da je tuženi kao prodavac odgovoran apelantu za pravne nedostatke zaključenog kupoprodajnog ugovora. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnvan i žalbeni navod tuženog da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer se prvostepeni sud nije bavio utvrđivanjem činjenice kako je tuženi kupio predmetno vozilo od svog prethodnika budući da je ova činjenica nebitna za konkretan predmet.

5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio revziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 610 od 22. februara 2008. godine kojom je reviziju tuženog uvažio i preinačino presudu Okružnog suda tako što je žalbu tuženog uvažio te preinačio i prvostepenu presudu i tužbu apelanta u cjelosti odbio.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženi u kupoprodaji spornog vozila imao ulogu prodavca i apelantu je prodao stvar na kojoj apelant kao kupac nije mogao ostvariti pravo vlasništva. Prema navodu Vrhovnog suda u konkretnom slučaju se radi o pravnom nedostatku za koji je shodno odredbama člana 508. stav 1. ZOO odgovoran isključivo prodavac jer je prodao kupcu stvar na kojoj kupac ne može ostvariti pravo vlasništva što je i svrha i cilj kupoprodajnog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da bi kupac ostvario prava koja mu po ovom osnovu pripadaju nužno je da kad sazna da treća osoba polaže neko pravo na kupljenu stvar, u skladu sa čl. 509. i 510. stav 1. ZOO, odmah o tome obavijesti prodavca, pa ukoliko prodavac ne reaguje na obavještenje ugovor bi se smatrao raskinutim po sili zakona a učinak raskida bi se ogledao u tome da svaka strana vrati ono što je primila. Pri tom je Vrhovni sud naveo da se u ovakvom slučaju radi o vraćanju datog a ne o sticanju bez osnova kako su to zaključili nižestepeni sudovi. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 515. stav 1. ZOO propisano da je u ovakvim slučajevima kupac dužan u roku od jedne godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica podnijeti tužbu za ostvarenje svojih prava. Ukoliko kupac u navedenom roku ne podnese tužbu shodno zakonskim odredbama gase se njegova prava budući da se radi o prekluzivnom roku kod kojeg nema zastoja i prekida roka kao kod zastarjelosti. Kako je u konkretnom slučaju apelantu 12. maja 1996. godine predmetno vozilo oduzeto i predato trećem licu kao pravom vlasniku a apelant o tome nije odmah obavijestio tuženog kao prodavca nego je to učinio po isteku nepune dvije godine, 23. aprila 1998. godine, a tužbu podnio tek 22. marta 1999. godine Vrhovni sud je zaključio da su se njegova prava, shodno odredbama citiranih čl. 510. i 515. stav 1. ZOO, ugasila po sili zakona.

7. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu ovih prava vidi u pogrešnoj primjeni prava od strane Vrhovnog suda. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o sticanju bez osnova jer je upravo cilju tog instituta da se uspostavi poremećena imovinska ravnoteža u slučaju kada je došlo do zaključenja pravnog posla po nekom pravnom osnovu a koji je kasnije otpao. Apelant smatra da mu je, ako bi se prihvatio stav Vrhovnog suda, povrijeđeno i pravo na imovinu jer je dati iznos za kupovinu predmetnog vozila u svakom slučaju imovina bez koje je ostao a tuženi bi «bio ekskulpiran za svoje postupke» u odnosu na apelanta. Apelant smatra da bi time «bilo legalizovano nezakonito ponašanje na strani tuženog a apelant bi ostao i bez imovine i bez pravičnog suđenja».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1547/08 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio