Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1094/08 (A.K.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - javno izricanje presude
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1094/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1094/08, rješavajući apelaciju A.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-

07-000583 od 12. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-44/05 od 7. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 10. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000583 od 12. marta 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-

44/05 od 7. novembra 2007. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj K-44/05 od 7. novembra 2007. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo «teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja» iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Navedenom presudom apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti - zabrana upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedne godine, s tim što se vrijeme izvršenja kazne ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant na glavnom pretresu dao izjavu o priznanju krivice za počinjeno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Nakon toga je, shodno odredbama člana 245. stav 2. Zakona o krivičnom postupku F BIH (u daljnjem tekstu: ZKP FBIH) održano ročište o razmatranju izjave apelanta o priznanju krivice na kojem je utvrđeno da je apelant izjavu o priznanju krivice dao dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem i da u vrijeme davanja izjave nije bio pod dejstvom nikakvih narkotičkih sredstava, te da je svjestan svih posljedica davanja ovakve izjave. Navedeno je i da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantovu izjavu o priznanju krivice, proveo i dokaze pobliže navedene u presudi. Na osnovu provedenih dokaza i izjave apelanta utvrđeno je da je apelant u vrijeme pobliže navedeno u presudi upravaljao motornim vozilom pod dejstvom veće količine alkohola i da je prilikom mimoilaženja sa vozilom koje mu je dolazilo u susret udario pješaka Muhameda Suljića koji je od udara odbačen na betonski stub obložen limom, nakon čega je pao na beton i zadobio teške tjelesne povrede. Navedeni pješak je u toku liječenja od zadobijenih povreda dobio i gnojno zapaljenje pluća od čega je i umro, a što je u uzročno-posljedičnoj vezi sa zadobijenim povredama.

4. Protiv navedene presude žalbe su Vrhovnom sudu izjavili i Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i apelant. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-

Kž-07-000583 od 12. marta 2008. godine žalbu Tužilaštva odbio a žalbu apelanta djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o mjeri bezbjednosti tako da je apelantu umjesto zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedne godine izrekao istu mjeru u trajanju od šest mjeseci. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da su žalbeni navodi apelanta vezani za trajanje izrečene mjere bezbjednosti osnovani. Prema mišljenju tog suda, navedena mjera bezbjednosti prestrogo je odmjerena, pa je Vrhovni sud preinačio prvostepenu presudu i apelantu izrekao mjeru bezbjednosti u trajanju od šest mjeseci umjesto godinu dana kako je to bilo učinjeno prvostepenom presudom. Ostali žalbeni navodi Tužilaštva i apelanta su odbijeni kao neosnovani.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u povredi odredbi procesnog zakona jer, prema apelantovom navodu, pismeno izrađena presuda Kantonalnog suda ne odgovara usmeno izrečenoj presudi. Naime, apelant navodi da prilikom izricanja presude nije pročitana odluka o izrečenoj mjeri bezbjednosti, a takva mjera je navedena u pismenom otpravku presude.

6. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je tačan apelantov navod da prilikom izricanja presude nije pročitana odluka o mjeri bezbjednosti. Kantonalni sud je naveo da se radi o «tehničkoj omašci sudije» te da su apelant i njegov branitelj isti dan u kratkom vremenskom razdoblju od izricanja presude obaviješteni o izrečenoj mjeri bezbjednosti što je vidljivo i iz drugostepene presude, budući da se apelant žalio isključivo na dužinu trajanja predmetne mjere bezbjednosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud podsjeća da prema članu 6. Evropske konvencije presuda mora biti izrečena javno, ali da to ne mora nužno značiti da se presuda uvijek javno pročita na sudu već da i deponiranje presude u sudski registar omogućava dostupnost cijelog teksta svakome, što je dovoljno da se zadovolji zahtjev o javnom izricanju pogotovu kad se radi o sudovima više instance (vidi Evropski sud, Pretto i ostali protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine, aplikacija broj 7984/77). Povreda prava iz člana 6. Evropske konvencije postoji u slučaju kada nižestepeni sud nije javno izrekao presudu niti je integralni tekst bio otvoren za javnost u registrima takvih sudova a pristup je bio ograničen samo osobama sa zakonski opravdanim interesom (vidi Evropski sud, Werner protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1997. godine, aplikacija broj 21835/93 i Szucz protiv Austrije, presuda od 24. nvoembra 1997. godine, aplikacija broj 20602/92).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je prilikom izricanja presude apelantu zaista učinjena formalna greška jer odluka o mjeri bezbjednosti nije javno pročitana. Međutim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o takvom propust koji bi sam po sebi mogao dovesti u pitanje garancije prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nema ništa što ukazuje da presuda nije bila «javna» u smislu standarda prava na pravično suđenje koji su navedeni. Naročito, Ustavni sud ima u vidu da je apelant u toku dana obaviješten o pomenutom propustu i upoznat sa činjenicom da mu je izrečena i mjera bezbjednosti. Sljedstveno tome, nesporno je da je apelant u žalbi protiv prvostepene presude osporavao visinu izrečene kazne i trajanje izrečene mjere bezbjednosti, ali ne i postupak izricanja i objave presude. Imajući u vidu navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1094/08 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio