Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1787/08 (D. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1787/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1787/08, rješavajući apelaciju Drage Vučine na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Vučine, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016705 07 Rev od 13. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-000253 od 5.
aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P- 016705/04 od 4. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Vučina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je, 15. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016705 07 Rev od 13. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-000253 od 5. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-016705/04 od 4. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-016705/04 od 4. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi Rješenje Heregovačko-neretvanskog kantona - Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, broj 02-03/1-36-2793-1/03 od 8. decembra 2003. godine, te da se naloži tuženim, odnosno rukovodiocu tuženog, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja donese rješenje i rasporedi apelanta na odgovarajuće radno mjesto za koje se traži SSS u isti ili drugi organ uprave ili ustanove za koju apelant ispunjava uvjete stručne spreme. Nadalje, apelant, je odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi isplati mjesečne iznose plaća od 1. jula 2000. godine do 30. septembra 2001. godine u ukupnom iznosu sa 12.350,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da uplati u korist Federalnog zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar iznos od 4.358,61 KM.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo, da je Rješenjem tuženog od 14. jula 1997. godine apelant bio imenovan na radno mjesto načelnika Policijske uprave Mostar-Jug (u daljnjem tekstu: PU). Nadalje, apelant, je sa mjesta načelnika PU smijenjen 25. januara 1999. godine a rješenjem Ministra, od 27. septembra 1999. godine, stavljen na raspolaganje na vrijeme od šest mjeseci. Rješenjem Ministra tuženog od 20. novembra 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem od 11. decembra 2000. godine apelantu je prestao radni odnos kod tužene sa 30. junom 2000. godine, nakon čega je apelant pokrenuo upravni spor u kojem je Presudom Kantonalnog suda broj U-120/01 od 22. aprila 2003. godine apelantova tužba uvažena osporeno rješenje tuženog poništeno i predmet vraćen tuženom na ponovni postupak. Općinski sud je dalje naveo da je tuženi postupajući po presudi Kantonalnog suda u ponovnom postupku donio Rješenje od 3. oktobra 2003. godine kojim je potvrdio ranije doneseno Rješenje broj 03-6/3-1625/2000 od 11. decembra 2000. godine, kojim je utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu. Općinski sud je konstatovao da je Rješenjem tuženog broj 02-03/1-36-2793-1/03 od 8. decembra 2003. godine, (koje je predmet ovog sudskog postupka) odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv Rješenja tuženog od 3. oktobra 2003. godine.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je dalje naveo da je članom 27. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: ZOR FBiH) propisano da na određenim poslovima može raditi službenik koji ima odgovarajući stepen stručne spreme, te da apelant nije ispunjavao uvjete predviđene zakonom i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik) koji je bio na snazi i u vrijeme imenovanja apelanta na mjesto načelnika Policijske Uprave Mostar –Jug (u daljnjem tekstu Policijska uprava). Općinski sud je utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno iz razloga što aplant nije ispunjavao uvjete za to radno mjesto, za koje je propisana (visoka stručna sprema, završen Pravni fakultet), budući da je imao treći stepen obrazovanja, po zanimanju grafičar, te da je rad PU u kojoj je apelant bio rukovodilac ocijenjen nezadovoljavajuće. Sud, je ocijenio da je to bio dovoljan razlog za prestanak obavljanja poslova načelnika PU, te da nije bilo potrebno da apelant učini bilo kakvu povredu radne dužnosti da bi mu prestao radni odnos kod tuženog. Sud je cijeneći vrijeme dok je apelant bio na raspolaganju utvrdio da su u to vrijema primljena dva zaposlenika i to J.K. zaposlenik koji ima četvrti stepen obrazovanja, odnosno nema isti stepen zanimanja kao apelant, i zaposlenik M.D.na radno mjesto domar-ložač. Obzirom na činjenično utvrđenje sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od tuženog poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, i donošenje rješenja o raspoređivanju na odgovarajuće radno mjesto za koje se traži srednja stručna sprema, ili u drugi organ uprave ili ustanovu za koju ispunjava uvjete stručne spreme. Cijeneći prednje sud je istakao da se nije upuštao u ocjenu da li apelantu pripada iznos potraživanja visine naknada na ime plaće s obzirom na činjenično utvrđenje prema kojem ne postoji osnov da bi apelantu pripadala bilo kakva naknada, kao ni osnov da mu tuženi u korist Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) uplati pripadajuće doprinose iz radnog odnosa.
5. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno raspravio sve odlučne činjenice, na koje je pravilno primjenio odredbe važećeg materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da apelant rješenjem tuženog od 27. septembra 1999. godine nije trebao biti stavljen na raspolaganje, te obzirom na to ni imati prvenstvo rasporeda na druge poslove i zadatke. Naime, članom 112. u vezi sa članom 120. ZOR FBIH je propisano da službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju ukidanja organa uprave ili službe za upravu kada se iz bilo kojih razloga, ukinu pojedina radna mjesta, i u drugim slučajevima predviđenim ovim ili drugim zakonom. U konkretnom slučaju nije u pitanju ni jedan od ovih uvjeta prema kojima bi se službenik organa uprave, odnosno apelant stavio na raspolaganje. Kako apelant nije imao stručnu spremu koja se traži za načelnika PU to je Ministar tuženog shodno članu 7. tačka 10. Zakona o unutrašnjim poslovima donio pravilnu odluku da apelantu prestane radni odnos kod tuženog. Sud je dalje naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je tuženi bio dužan u roku od 15 dana, od nastanka povrede radne dužnosti, donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa, budući da apelantu nije prestao radni odnos zbog povrede radne dužnosti, nego zbog toga što nije imao odgovarajuću spremu za rad na mjestu načelnika PU. Sud je također naveo da apelant u sudskom postupku nije pružio dokaze da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi iz kojih razloga je odbio i ovaj prigovor apelanta.
6. Presudom Vrhovnog suda broj broj 58 0 P 016705 07 Rev od 13. maja 2008. godine od 13. maja 2008. godine, revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj broj 007-0-Gž-000253 od 5. aprila godine odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud obzirom na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 27. ZOR FBiH u vezi sa članom 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave HNK (u daljnjem tekstu: ZOR HNK), i član 17. stav 3. tačka 10. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjim poslovima), kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud za svoju odluku dao potpune i pravilne razloge koje prihvata i ovaj sud. Po ocjeni Vrhovnog suda, Ministar je mogao u skladu sa svojim ovlaštenjim a shodno citiranim zakonskim odredbama ovlaštenom javnom službeniku čije dužnosti obuhvataju specifične aktivnosti donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa ukoliko ne ispunjava uvjete za to radno mjesto. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor revizije da je tuženi dok se apelant nalazio na raspolaganju primao druge radnike koji imaju istu stručnu spremu kao i apelant, da je diskriminiran, te da je u odnosu na apelanta trebao primijeniti član 7. ZOR FBiH prema kojem je tuženi bio dužan u roku od 15. dana od dana nastanka povrede donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u skladu sa zakonom, te da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i odbili i tužbeni zahtjev za naknadu plaće i uplatu doprinosa po osnovu rada Zavodu PIO za period od 1. jula 2000. godine do 30. septembra 2001. godine, obzirom da mu je radni odnos prestao 30. juna 2000. godine.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, ističe da su osporene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno relevantnih odredaba ZOR-a FBIH, kojima je reguliran institut raspolaganja jer je tuženi u periodu dok je on bio na raspolaganju primio više policajaca i djelatnika MUP-a. Apelant, ističe da je stekao svu potrebnu naobrazbu za obavljanje poslova načelnika PU tuženog, te da posjeduje certifikat «Police Training Certificate» od United nations internationals police task force iz 1997. godine. Apelant, navodi da su redovni sudovi svojim odlukama koje su zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava povrijedili i njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Apelant, također ističe «da je zbog svog nacionalnog podrijetla doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge i da ne može ostvariti svoja prava koja mu po zakonu pripadaju». Također, navodi da je za svoj rad kao policajac nagrađivan, te da iznošenje netačnih i zlonamjernih konstatacija o nezadovoljavajućem radu predstavlja uvredu i klevetu za njega.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje i imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se također žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravima na pravično suđenje i imovinu na koja se pozvao u apelaciji. Ustavni sud je u prethodnoj tački ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud takođe zapaža da apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi dokazao ili bar učinio vjerovatnim svoje tvrdnje o diskriminaciji, «da je zbog nacionalnog podrijetla doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge i da ne može ostvariti svoja prava koja mu po zakonu pripadaju». Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović