Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1600/08 (Š. D.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Pristup sudu
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1600/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1600/08, rješavajući apelaciju Š D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š.D., podnesena zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-I-07- 002530 od 29. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. D., (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je, 30. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog neizvršenja Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 065-0-I-07-002530 od 29. augusta 2007. godine.
2. Apelant je 10. jula 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-000586/05 od 25. januara 2007. godine, koja je djelimično preinačena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 595 od 24. maja 2007. godine i Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), obavezan da apelantu – tražiocu izvršenja isplati na ime regresa za 2002. godinu iznos od 460,79 KM sa zakonskom kamatom od 4. maja 2005. godine pa do isplate, te na ime troškova prvostepenog postupka iznos od 900,00 KM, i drugostepenog postupka iznos od od 300,00 KM.
3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-07-002530 od 29. augusta 2007. godine sud je odredio predloženo izvršenje pljenidbom novčanih sredstava koja se nalaze na transakcijskom računu izvršenika kod Uni Credit Zagrebačka banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: banka) i prenosom zaplijenjenih iznosa novčanih sredstava za apelanta na transakcijski račun punomoćnika apelanta i to naplatom: na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2002. godinu iznos od 460,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na ime troškova prvostepenog postupka iznos od 900,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25. januara 2007. godine, na ime troškova drugostepenog postupka iznos od 300,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25. maja 2007. godine pa do isplate, i na ime troškova izvršnog postupka iznos od 285,00 KM.
4. Općinski sud je Rješenje o izvršenju broj 065-04-07-002530 od 29. augusta 2007. godine, koje je postalo pravomoćno 13. septembra 2007. godine, sa klauzulom pravomoćnosti dostavio na provođenje banci o čemu je 2. oktobra 2007. godine obavijestio apelanta.
5. Podneskom od 30. januara 2008. godine banka je obavijestila Općinski sud da je izvršila u cjelosti navedeno rješenje, glavnicu sa pripadajućim kamatama iz novčanih sredstava izvršenika u korist apelanta, u ukupnom iznosu od 2.101,89 KM.
6. Apelant, je podneskom od 29. februara 2008. godine obavijestio Općinski sud da osporava obračun kamata, navodeći da banka nije izvršila pravilan obračun kamata po predmetnom Rješenju o izvršenju.
7. Općinski sud je Zaključkom broj 065-0-1-07-002530 od 3. aprila 2008. godine, obavijestio apelanta da je banka 30. januara 2008. godine dostavila ovom sudu izvještaj, i obavijestila isti da je Rješenje o izvršenju broj 065-04-07-002530 od 29. augusta 2007. godine, provedeno u cjelosti. Obzirom na navedeno Općinski sud je u Zaključku također naveo da se u konkretnom slučaju postupak izvršenja u smislu člana 64. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) smatra dovršenim, budući da je banka obavijestila sud da je u cjelosti postupila po predmatnom Rješenju o izvršenju. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju shodno odredbama člana 39. stav 2. ZIP-a na teret izvršenika obračun kamata trebala izvršiti banka. Također, Općinski sud je naveo da apelant ukoliko smatra da banka nije postupila u skladu sa Rješenjem o izvršenju svoje pravo može ostvariti u smislu odredaba člana 175. ZIP-a, kojima je propisano da tražilac izvršenja može tražiti naknadu štete prouzrokovanu pogrešnim obračunom banke i namiriti se, ali ne u ovom izvršnom postupku, već u drugom postupku.
8. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje po mišljenju apelanta ogleda se u proizvoljnom postupanja suda te kršenju prava na pristup sudu. Naime, apelant navodi da Općinski sud u izvršnom postupku nije u cijelosti proveo svoju odluku, a niti je u tome postupku izvršenik u cijelosti postupio po rješenju suda, zbog čega je uskraćen za iznos od 200,00 KM na ime neisplaćenih kamata. Dalje navodi da je ovakvim ponašanjem izvršenik samovoljno izmijenio izvršnu ispravu a Općinski sud nije ništa poduzeo da tu samovolju spriječi. Nadale, apelant navodi da ima pravo na kamatu i bez obzira da li je pretrpio štetu ili nije (čl. 277. i 288.) Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) budući da sama kamata predstavlja određeni vid naknade onog što je izgubio nekorištenjem novca od vremena kada mu je taj novac trebao isplatiti tuženi. Stoga, apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, dalje navodi da je odlukom Općinskog suda stavljen u diskriminirajući položaj u odnosu na druge desetine osoba koje su tražile zaštitu svojih prava pred Općinskim sudom, a koje su u cjelosti namirili dug od Federacije BIH na ime neisplaćenih plata i naknada za korištenje godišnjeg odmora sa kamatom shodno izvršnoj ispravi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud), Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant se žali da rješenje Općinskog suda doneseno u izvršnom postupku nije u cjelosti provedeno te da je ostao uskraćen za iznos oko 200,00 KM na ime neisplaćenih kamata.
12. U ocjeni dopustivosti konkretnog predmeta Ustavni sud, prvo, treba riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan postupak, odnosno treba odgovoriti na pitanje da li se apelacija, s obzirom da se odnosi na naplatu novčanog potraživanja po osnovu neisplaćene zakonske zatezne kamate u izvršnom postupku, tiče utvrđivanja «građanskih prava i obaveza» apelanta. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka broj AP-2653/05 od 12. septembra 2006. godine, i Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). S obzirom na iznesene principe, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
13. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje. U ovom slučaju, a imajući u vidu predmetno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo sve radnje predviđene ZIP-om te dostavio rješenje o izvršenju banci na provođenje, te da je kasnije banka uputila dopis Općinskom sudu da je u cjelosti provela predmetno izvršenje. Ustavni sud primjećuje da se apelant nakon provedenog izvršenja obavijestio Općinski sudu da Rješenje o izvršnju nije u cjelosti provedeno te da je ostao uskraćen za iznos oko 200,00 KM na ime neisplaćenih kamata. Ustavni sud naglašava da sud, prema ZIP-u, nema mogućnosti da prema bankama poduzme bilo kakve mjere u slučaju neprovođenja dostavljenog rješenja o izvršenju, ali kada banke ne postupaju u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima, tražiocima izvršenja tj. apelantu stoji na raspolaganju djelotvoran pravni lijek propisan članom 175. ZIP-a, prema kome banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetni izvršni postupak u konkretnom slučaju proveden na način kako je to predviđeno odredbama člana 64. ZIP-a, pa zaključuje da su navodi apelanta istaknuti u tom pravcu neosnovani. U pogledu apelantovih navoda da mu je onemogućen pristup sudu Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud postupio po apelantovom Prijedlogu za izvršenje i donio Rješenje o izvršenju koje je dostavio banci na provođenje, iz čega slijedi da je i tvrdnja apelanata kako mu je u konkretnom slučaju onemogućen pristupu sudu, također neosnovana.
14. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, navodi da mu je u zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju u cjelosti povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konveciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Navodi apelanta o povredi principa zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa uživanjem njihovog prava na pravično suđenje i pravo na imovinu također su očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nije pružio nikakve argumente niti dokaze o postojanju opravdanog zahtjeva koji bi ukazao na potrebu meritornog ispitivanja ovih navoda.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović