Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1674/08 (V. P.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1674/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj 1674/08, rješavajući apelaciju Vinka Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Popovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-
07-000 848 od 12. maja 2008. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu broj 3096443303 od 29. augusta 2007. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Stručna služba Filijala u Banjoj Luci broj IK-
3096443305 od 11. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 5. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koju je dopunio 11. oktobra 2008. godine protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 848 od 12. maja 2008. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Fond PIO-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu) broj 3096443303 od 29. augusta 2007. godine i rješenja Fonda PIO Republike Srpske-Stručna služba Filijala u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO-Stručna služba) broj IK-3096443305 od 11. juna 2007. godine.
2. Rješenjem Fonda PIO-direktora Stručne službe broj IK-3096443305 od 11. juna 2007. godine apelantu nije priznato pravo po osnovu invalidnosti.
3. Fond PIO-Stručna služba je u obrazloženju rješenja navela da je povodom zahtjeva apelanta za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja proveden postupak, te je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja stručnog organa za vještačenje u oblasti PIO broj INO-336/07 od 5. juna 2007. godine utvrđeno da kod apelanta nije završeno liječenje, odnosno da ne postoji osnov za utvrđivanje invalidnosti, jer nisu iscrpljene sve mogućnosti liječenja. Istaknuto je da je u nalazu neurohirurga od 25. maja 2007. godine kod osiguranika-apelanta određeno je da je potrebno nastaviti započeto liječenje pod kontrolom neurohirurga i fizijatra. Imajući u vidu navedeno zaključeno je da u smislu člana 91. i 97. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» br. 106/05, 20/07, 113/07 i 33/08- u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-prečišćeni tekst) apelant ne ispunjava propisane uslove.
4. Fond PIO-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je, rješenjem broj 3096443303 od 29. augusta 2007. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja Fonda PIO-Stručne službe, odbio žalbu kao neosnovanu. Navedeni drugostepeni organ je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Fonda PIO-Stručne službe tj. da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim organom nisu davali osnova za usvajanje apelantovog zahtjeva.
5. Drugostepeni organ je obrazložio da je po podnijetoj žalbi apelanta pribavljen nalaz i mišljenje Fonda PIO-odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u drugom stepenu broj 826/07 od 14. augusta 2007. godine. Navedenim nalazom i mišljenjem, nakon uvida u kompletan spis kao i priloženu dokumentaciju i radnu dokumentaciju, utvrđena je saglasnost sa nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepenog organa vještačenja, tj da kod apelanta liječenje nije završeno.
6. Okružni sud je presudom broj 011-0-U-07-000 848 od 12. maja 2008. godine u upravnom sporu odlučujući o tužbi apelanta protiv rješenja Fonda PIO-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu, odbio tužbu kao neosnovanu. Okružni sud je ocijenio pravilnom odluku drugostepenog organa, imajući u vidu član 101. Zakona o PIO («Službeni glasnik RS» br.32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02,47/02 i 110/03), koji korespondira članu 131. Zakona o PIO-prečišćeni tekst, član 23. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» br.84/02, 7/05 i 29/08- u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao nalaz i mišljenje neurohirurga i preporuku da se obavi «BF» tretman u odgovarajućem rehabilitacionom centru. Okružni sud je obrazložio, da su navedeni nalaz, ocjena i mišljenje potpuni i jasni, jer su dati u skladu sa članom 20. Pravilnika od strane stručnih organa specijaliziranih za davanje nalaza, ocjene i mišljenja u penzijskom i invalidskom osiguranju. Okružni sud je zaključio da apelantova tužba nije mogla dovesti u pitanje validnost navedenih dokaza, ocjenjujući paušalnim tvrdnje apelanta da su vještačenja data proizvoljno bez uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.a), i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su nadležni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da je od 2. aprila 2001. godine imao tri operacije kičme, da ima ozbiljna oštećenja određenih vitalnih organa i da ne radi od 16. februara 2001. godine. Nadalje, apelant je istakao da je već tri puta podnosio zahtjev za ostvarivanje invalidske penzije, ali da mu «birokracija to onemogućava». Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji apelaciju i «predmet vrati na ponovni postupak uz ponovno vještačenje stranih medicinskih vještaka».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i nadležni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, također žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na navedeno pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu bi se mogla sastojati povreda navedenog prava, a Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne pokreće bilo kakvo pitanje u vezi sa navedenim pravom. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je povreda navedenog prava moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović