Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1777/08 (V. M.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1777/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1777/08, rješavajući apelaciju Vladimir Mirnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Mirnića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
Rev-06-000 503 od 3. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2617/03 od 1. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1962/01 od 7. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Mirnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokatica iz Banja Luke, podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-06-000 503 od 3. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2617/03 od 1. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1962/01 od 7. novembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1962/01 od 7. novembra odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi Nebojša Vukmirović i Aleksandar Stanivuković (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da mu na ime naknade štete isplate iznos od 10.031,56 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka i da plati troškove takse. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da apelant i nakon istaknutog prigovora tuženih nedostatka aktivne legitimacije nije ispravio tužbu, nego je i dalje «egzistirao kao tužitelj». Predmet odlučivanja u konkretnoj parnici je bio zahtjev apelanta kao tužitelja za naknadu štete za obuću koji su tuženi otužili od Privatnog trgovinskog preduzeća «MTV-.trade» Banja Luka (u daljnjem tekstu: PTP «MTV-trade»), čiji je osnivač i apelant. Osnovni sud je obrazložio da je u toku postupka, na osnovu provedenih dokaza koji su navedeni u presudi, utvrđeno da je otuđenu robu nabavljalo PTP «MTV-trade» koje je kod Osnovnog suda upisano, na osnovu rješenja broj U/I-582/92 od 20. februara 1992. godine, u registarski uložak broj 1-2857-00 kao PTP «MTV-trade». Raspravljajući tužbeni zahtjev Osnovni sud je utvrdio da su tuženi provalom ušli u skladište navedenog preduzeća odakle su otuđili 253 pari obuće, za koje radnje su oglašeni krivim pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj K-383/93 od 13. decembra 2001. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio osnovanim. Pri navedenoj ocjeni Osnovni je imao u vidu da PTP «MTV-trade» egzistira kao privredni subjekt, odnosno da nikad nije brisan iz registra, te da u skladu sa članom 291. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br.58/03 i 85/03- u daljnjem tekstu: ZPP) može biti strana u postupku. Imajući u vidu postavljen tužbeni zahtjev apelanta i činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju za vođenje konkretnog spora, odnosno da bi aktivno legitimirano moglo biti samo preduzeće PTP «MTV-trade».
3. Okružni sud je presudom broj Gž-2617/03 od 1. decembra 2005. godine odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Osnovnog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u cijelosti prihvatio pravnu ocjenu Osnovnog suda tj. da u konkretnom slučaju dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanta. Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, dajući za takvu odluku jasne i logične razloge koje je prihvatio i ovaj sud. Okružni sud je obrazložio da je u izvođenju dokaza prvostepeni sud postupao u smislu čl. 81. i 99. ZPP, zaključujući da pri tome nije onemogućeno apelantu da raspravlja pred sudom. Okružni sud je, imajući u vidu činjenicu da je preduzeće PTP «MTV-TRADE» upisano u registar i da postoji, žalbene navode apelanta kojim je ukazivao da navedeno preduzeće ne postoji, ocijenio neosnovanim. Također, Okružni sud je ocijenio da prvostepeni sud nije učinio povrede materijalnog prava tj. čl.189. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te član 427. stav 4. Zakona o preduzećima («Službeni glasnik RS» broj 24/98).
4. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 503 od 3. marta 2008. godine odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Okružnog suda, odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio da je bez osnova tvrdnja, da je preduzeće PTP «MTV-trade» čiji je osnivač i direktor tužitelj (apelant) prestalo postojati po sili zakona, odnosno prema članu 427.stav 5. Zakona o preduzećima. Vrhovni sud je naglasio da navedena odredba ne propisuje brisanje iz registra preduzeća po sili zakona neispunjavanjem uslova iz člana 427. stav 3. Zakona o preduzećima, nego je za brisanje iz registra potrebno provesti postupak likvidacije. Dalje je navedeno da isto proizlazi iz člana 96. navedenog zakona, kojim su propisani razlozi za prestanak preduzeća, dok su stavom 2. istog člana propisani načini prestanka preduzeća, stečaj odnosno likvidacija zavisno od razloga za prestanak, a kao momenat prestanka propisano je brisanje iz sudskog registra privrednih subjekata koje može biti samo posljedica stečaja ili likvidacije.
5. Imajući u vidu da predmetno preduzeće nije prestalo postojati na način propisan članom 96. Zakona o preduzećima, Vrhovni sud je naglasio da preduzeće kao i svaki drugi privredni subjekt ima različit pravni subjektivitet od svojih osnivača. Dalje je obrazloženo da prema čl. 5. i 6. navedenog zakona preduzeće stiče pravni subjektivitet upisom u sudski registar, te da upisom u registar,prava i obaveze koje su stekli odnosno preuzeli osnivači, prelaze na preduzeća, dok osnivači odgovaraju saglasno odredbama ugovora s trećim licem. Vrhovni sud je zaključio da aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za naknadu štete, koja je prouzrokovana preduzeću kao pravnom licu, ima samo to preduzeće, a ne i apelant kao njegov osnivač, prije provedenog postupka likvidacije i brisanja iz sudskog registra. Vrhovni sud je istakao da tokom postupka nije bilo sporno da je otuđenu obuću nabavilo preduzeće PTP «MTV-trade» od različitih dobavljača i da su tuženi robu prisvojili provaljivanjem u skladište navedenog preduzeća, te da roba ni na koji način nije prešla u svojinu apelanta.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno-proizvoljno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da činjenica što nadležan sud nije formalno pravno proveo postupak likvidacije i brisanja predmetnog preduzeća iz sudskog registra, ne može ići na štetu apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović