Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/08 (B. B.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1816/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: p predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1816/08, rješavajući apelaciju Branka Bandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Bandića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

06-000281 od 13. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2687/05 od 14. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara podnio je 16. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-000281 od 13. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2687/05 od 14. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2687/05 od 14. novembra 2005.godine Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je da apelantu kao tužitelju na ime otpremnine isplati iznos od 1.276,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, tj. od 18. februara 2002. godine pa do isplate, uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.478,00 KM. Apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant bio zaposlenik tuženog zaključno sa 31. decembrom 2000. godine, kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u penziju. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, ocijenio da nije osnovan apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine, imajući u vidu da je privremeni Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika (u daljnjem tekstu: privremeni Pravilnik) od 21. maja 1998. godine donesen na način kako je to propisano zakonom, a prema kojem je i apelantu izvršen obračun plaće. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju, Općinski sud je apelantu dosudio iznos od 1.276,38 KM u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine, pozivajući se na odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao i odredbu člana 100. Zakona o radnim odnosima. Također, Općinski sud je u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrdio da apelant ima pravo na zakonske zatezne kamate od 18. februara 2002. godine, imajući u vidu da je tuženi kao poslodavac propustio da u zakonom propisanim rokovima isplati otpremninu apelantu.

4. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-06-000281 od 13. marta 2008. godine odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Općinskog suda, žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio. Tuženi je obavezan da apelantu na ime otpremnine zbog odlaska u penziju isplati iznos od 2.446,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 18. februara 2002. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

5. Kantonalni sud je obrazložio da su Sporazumom o finansijskoj pomoći tuženom koji je zaključen između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske 6. maja 2000. godine, ugovorne strane utvrdile postupak pružanja finansijske pomoći tuženom, sa isključivom namjenom za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika kod tuženog i Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine. Način prijenosa finansijskih sredstava utvrđen je članom 5. navedenog Sporazuma, kojim je predviđeno da će se prijenos sredstava na račun tuženog vršiti posredstvom banke koju odredi Ministarstvo finansija Republike Hrvatske, a da će se dinamika prijenosa sredstava utvrditi protokolom o prijenosu sredstava. Također, članom 6. istog Sporazuma predviđen je nadzor i kontrola utrošenih sredstava, prema kojem se tuženi obavezao da će u propisanim rokovima izvještavati navedeno ministarstvo o prijemu i utrošku sredstava.

6. Kantonalni sud je istakao, imajući u vidu utvrđene činjenice i navedeni zaključeni Sporazum, da su se sredstva preko iznosa plaća i drugih naknada utvrđenih privremenim Pravilnikom od 21. maja 1998. godine osiguravala iz finansijske pomoći Republike Hrvatske kako je to i navedeno u sporazumu. Kantonalni sud je obrazložio da bi obaveza tuženog za isplate razlike plaća postojala, do visine koja je predviđena Pravilnikom o plaćama i drugim novčanim primanjima aktivnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO, samo u slučaju postupanja po sporazumu o finansijskoj pomoći zaključenom između tuženog i Republike Hrvatske, tj. da su novčana sredstva uplaćena na račun tuženog u potrebnom iznosu. Kantonalni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoji obaveza za isplatu razlike plaća iz dodatnih sredstava za sporni period, budući da iz provedenih dokaza ne proizlazi da su dodatna sredstva na ime finansijske pomoći doznačena na račun tuženog. Kantonalni sud je stoga zaključio da isplata plaća apelantu prema privremenom Pravilniku tuženog od 21. maja 1998. godine ne predstavlja kršenje njegovih prava.

7. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio, imajući u vidu da je apelant otišao u penziju, da mu u skladu sa članom 12. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine FBiH» broj 44/98) pripada otpremnina u visini od tri njegove plaće, u ukupnom iznosu od 2.446,00 KM.Kantonalni sud je obrazložio da je apelant otišao u penziju 31. decembra 2001. godine, te da mu u skladu sa navedenim propisom pripada otpremnina u navedenom iznosu tj. od tri njegove plaće isplaćene za mjesec oktobar, novembar i decembar 2001. godine, a ne kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine.

8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istovremeno apelant je zatražio da mu se naknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 540,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1816/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio