Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2027/08 (Hari-Uno d.o.o. Novi Travnik)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2027/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-2027/08, rješavajući apelaciju Hari-Uno d.o.o. Novi Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hari-Uno d.o.o. Novi Travnik podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013- 0-Pžp-08-000 169 od 27. maja 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-O-Pr 07-000515 od 3. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hari-Uno d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, podnio je 7. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u dajnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0- Pžp-08-000 169 od 27. maja 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-O-Pr-07-000515 od 3. marta 2008. godine. Apelant je 28. aprila i 8. jula 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 085-O-Pr-07-000515 od 3. marta 2008. godine apelant je oglašen odgovornim što je 3. aprila 2007. godine prilikom ulaska u carinsko područje Bosne i Hercegovine, na graničnom prelazu Bosanski Brod, u ispravama koje je podnio uz prijavu za carinski postupak, označio manju količinu robe s namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dadžbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu, čime je počinio prekršaj davanja netačnih podataka o robi i činjenicama pri uvozu iz člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 2. Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 88/05; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima). Apelant je za navedeni carinski prekršaj kažnjen novčanom kaznom od 2.000,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka i to: uvida u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta označenog broja i datuma, uvida u fakturu broj B-4/2007 te uvida u deklaraciju broj D 9416 od 3. aprila 2007. godine, nesporno utvrđeno da je apelant počinio predmetni prekršaj jer je prilikom pregleda teretnog motornog vozila koji je prevozio robu apelanta kao uvoznika, od strane radnika Grupe za suzbijanje i krijumčarenje, utvrđena veća količina robe od one koja je naznačena u ispravama koje su podnesene uz prijavu za carinski postupak. Osnovni sud je zatim istakao da je odredbom člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima propisano da će se kazniti novčanom kaznom pravno lice koje u ispravama koje se podnose uz prijavu za carinski postupak označi drugi kvalitet, vrstu, količinu, vrijedost ili porijeklo robe ili na drugi način omogući netačno prijavljivanje robe s namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dadžbina vezanih za carinski postupak ili njihovo plaćanje u manjem iznosu. Kako iz dokaznog postupka nesumnjivo proizilazi da u ispravama koje su podnesene uz prijavu za carinski postupak u ime apelanta označene druge količine robe, to su se prema stanovištu Osnovnog suda u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja iz navedenog prekršaja, zbog čega mu je izrečena novčana kazna.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 013-0-Pžp-08-000 169 od 27. maja 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe kojima je istaknuto da apelant nije odgovoran za izvršenje predmetnog prekršaja iz razloga što njegov predstavnik nije popunjavao niti je podnosio isprave za carinski postupak. Ovo iz razloga što je odredbom člana 4. tačka 18) Zakona o carinskim prekršajima propisano da je deklarant lice u čije se ime podnosi carinska prijava, dok je odredbom člana 107. Odluke o provedbenim propisima Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine propisano da deklarant odgovara za tačnost podataka navedenih u prijavi, vjerodostojnost priloženih dokumenata i pridržavanje svih obaveza vezanih za ulazak robe u određeni postupak kako u situaciji kada je prijava potpisana od strane deklaranta, dakle apelanta, tako i u situaciji kada je potpisana od strane njegovog zastupnika. Budući da je u prvopstepenom postupku nesporno utvrđeno da je špediter imao ovlaštenje apelanta za sastavljanje carinske prijave, očigledno je, kako je zaključio Okružni sud da je apelant odgovoran za tačnost dokumenata koji su bili podneseni za carinski postupak. Okružni sud je nadalje istakao da u svemu ostalom prihvata obrazloženje prvostepenog suda.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je usljed pogrešne primijene materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava. Povredu vidi u propustu suda da utvrdi ko je odgovoran za prekršaj, budući da nije bio prisutan na navedenom carinskom području. Smatra da je sud paušalno utvrdio te činjenice, na osnovu dokumentacije priložene u sudski spis a ne u trenutku kada je apelant postao i stvarni posjednik robe. Apelant smatra da u postupku nije dokazano da je upravo on načinio carinski prekršaj. U vezi s tim, apelant navodi da on kao uvoznik nije imao mogućnost uticati na utovar robe, popis utovarene robe ili na bilo koje druge aktivnosti vezane za uvoz robe i da se njegova odgovornost mogla utvrđivati samo nakon preuzimanja kupljene robe, dakle u skladištu u Novom Travniku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Analizirajući apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud ukazuje na svoju i praksu Evropskog suda prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj reečnici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda u predmetu Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61 i Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 27/08 i «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 23/08).
9. U pogledu navoda apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant je zbog odgovornosti za počinjeni carinski prekršaj kažnjen i obavezan da plati određeni novčani iznos. Taj novčani iznos dakle predstavlja njegovu imovinu, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u prekršajnom postupku u kojem je za apelanta stvorena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa. Obzirom da je već konstatovano da taj iznos predstavlja apelantovu imovinu, proizilazi da je u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da navedene odluke predstavljaju mjeru kontrole korištenja imovine.
11. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na odredbama Zakona o carinskim prekršajima i to odredbi člana 6. stav 1. tačka a) u kojoj je jasno propisano da davanje netačnih podataka o robi i činjenicama pri uvozu robe predstavljaju carinski prekršaj. Istom odredbom propisana je i visina kazne za počinjeni prekršaj u minimalnom i maksimalnom iznosu. To znači da je apelant s jedne strane imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije, a s druge strane osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju Osnovnog suda i Okružnog suda, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
12. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u javnom interesu te da li je proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, apelant je na osnovu naprijed navedenih, relevantnih odredaba zakona, mogao znati šta predstavlja carinski prekršaj na carinskom području Bosne i Hercegovine, koje su propisane mjere i kazne za počinjene prekršaje kao i nadležnost za vođenje prekršajnog postupka. Dosljedna primjena ovih zakonskih odredbi nesumnjivo predstavlja opći odnosno javni interes, a koji se ogleda u ispravnom evidentiranju količine robe koja se uvozi te u adekvatnom obračunu carinskih dažbina u odnosu na robu koja se uvozi. Ustavni sud je mišljenja da kazna koja, u konkretnom slučaju, predstavlja iznos od 2.000 KM koji apelant treba platiti zbog učinjenog carinskog prekršaja, nije narušila princip proporcionalnosti u odnosu na apelanta, niti je u tom pravcu apelant dao bilo kakve uvjerljive dokaze. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović