Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/08 («Nectar Co» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1928/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1928/08, rješavajući apelaciju «Nectar Co» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Nectar Co” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001195 od 8. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-2784/05 od 6. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-507/03 od 19. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Nectar Co» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 26. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-

Rev-07-001195 od 8. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnejm tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-274/05 od 6. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnejm tekstu: Općinski sud) broj Ps-507/03 od 19. maja 2005. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv «Triglav BH osiguranja» (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je njegova osnovna djelatnost izdavanje automobila „renta car“ i da je kao privredno društvo sa tuženim, 15. marta 2001. godine, zaključio Ugovor o kasko osiguranju za 19 svojih vozila. Ugovor je zaključen na period od dvije godine i apelant je prema zaključenom ugovoru, kako je dalje navedeno u tužbi, platio sve ugovorene premije. Unutar osiguranog perioda vozilo marke Volvo, koje je bilo iznajmljeno, ukradeno je u Trebinju, zbog čega se apelat sa svojim odštetnim zahtjevom, a na osnovu zaključenog Ugovora, obraćao tuženom, koji ga je odbio uz obrazloženje da uz zahtjev nije priložena originalna saobraćajna dozvola i ključevi za ukradeni automobil. S obzirom na takav stav tuženog, zatražio je od Općinskog suda da njegov zahtjev za naknadu štete usvoji.

3. Općinski sud je odlučujući o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu donio presudu broj Ps-

507/03-III od 19. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbio u cijelosti apelantov zahtjev da mu tuženi isplati iznos od 37.656,25 KM uz kamate i troškove postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo nespornu činjenicu u pogledu zaključenog Ugovora o kasko osiguranju sa policom broj 0704710. Sporan je u konkretnom slučaju, kako je ocijenio Općinski sud, osnov tužbe, odnosno sporno je da li je tuženi obavezan apelantu isplatiti traženi novčani iznos. Uvidom u Ugovor o kasko osiguranju, Općinski sud je utvrdio, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, da su apelant i tuženi ugovorili posebene uslove ugovora i to da se vozilo ne smatra otuđenim ako su u njemu ostali saobraćajna dozvola ili ključevi. Kod ove vrste ugovora, kako je dalje navedeno, ugovorne strane mogu odstupiti od opštih ili posebnih uslova osiguranja i na taj način precizirati osiguranje, zbog čega je neosnovan apelantov prigovor da su ove odredbe ugovora, u smislu odredbe člana 918. Zakona o obligacionim odnosima, ništave. S obzirom da je među parničnim strankama nesporno da su u ukradenom vozilu ostali saobraćajna dozvola i ključevi, a da su predmetnim ugovorom saglasile volju da se takvo vozilo neće smatrati otuđenim, to je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

4. Kantonalni sud je presudom broj Pž-274/05 od 6. novembra 2006. godine, odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta, pravilno i tačno utvrdio odlučne činjenice za rješavanje konkretne pravne stvari a zatim pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-07-001195 od 8. aprila 2008. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da, prema činjenicama koje su utvrdili prvostepeni i drugostepeni sud, proizilazi da su apelant i tuženi zaključiuli ugovor o kolektivnom kasko osiguranju za 19 vozila i da je jedno vozilo u vrijeme važenja police osiguranja otuđeno. Nesporno je utvrđeno, kako je dalje navedeno, da je ugovorom o osiguranju propisana odredba prema kojoj se vozilo ne smatra otuđenim ako su u njemu ostali saobraćajna dozvola ili ključevi. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da potpisivanje ugovora, sa klauzulom kakva je u predmetnom slučaju, predstavlja saglasnost izjava volje ugovornih strana u smislu člana 28. u vezi sa članom 929. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, na koju je apelant pristao, pa se zbog toga nije mogla primijeniti odredba člana 918. Zakona o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju, ne radi o neizvršenju obaveze osiguranika poslije nastupanja osiguranog slučaja, nego o ugovorenom uslovu pod kojim je ugovor zaključen i polica osiguranja potpisana.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog pogrešnog zaključka koji je proistekao iz činjenica utvrđenih tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant posebno ističe da su osporene presude «nezakonite» jer je zaključenjem police osiguranja imao namjeru zaštiti svoju imovinu ali u tom nije uspio, jer su sudovi potpuno zanemarili odredbu člana

918. Zakona o obligacionim odnosima, u skladu s kojim, činjenica da apelant nije mogao predati saobraćajnu dozvolu i ključeve od otuđenog automobila nije mogla uticati na ispunjenje obaveze tuženog da apelantu nadoknadi štetu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantovi navodi o povredi prava na imovinu u suštini se odnose na navodnu «nezakonitost» osporenih presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/08 («Nectar Co» d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio