Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2771/08 (F. J.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2771/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2771/08, rješavajući apelaciju Fatime Jašarević rođ. Hasić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Jašarević rođ. Hasić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000772 od 29. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-000 219 od 29. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Tešnju broj P. 3/03 od 24. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Jašarević rođ. Hasić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaloševića, Općina Tešanj, koju zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijela je 12. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000772 od 29. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-

Gž-06-000 219 od 29. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 3/03 od 24. oktobra 2005. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelantice protiv Samira Jašarevića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja dijela u zajednički stečenoj imovini, Općinski sud je donio presudu broj P. 3/03 od 24. oktobra 2005. godine kojom je utvrđeno da zajednički stečenu imovinu u braku između apelantice i tuženog čini pokretna imovina pobliže označena u dispozitivu presude, te da apelantici na utvrđenoj imovini pripada pravo na suvlasnički dio od ½. Istom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se utvrdi da zajednički stečenu imovinu čine nekretnine upisane u posjedovnom listu 466 K.O. Kaloševići.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza utvrdio da je apelantica sa tuženim živjela u vanbračnoj zajednici od 1990. godine do januara 1999. godine kada su zaključili brak koji je trajao do jula 2003. godine. Dalje je navedeno da je tuženi u vrijeme trajanja vanbračne zajednice (1994. godine) doživio saobraćajnu nesreću za koju je 1998. godine od osiguravajućeg društva naplatio iznos od 2.000.000 talijanskih lira, što u domaćoj valuti iznosi 236.000,00 KM. Sud je u obrazloženju presude citirao odredbu člana 278. stav 1. Porodičnog zakona kojom je propisano da se imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra njihovom zajedničkom imovinom, te da se kod diobe imovine shodno primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih drugova. Citiran je i član 264. st. 2. i 4. Porodičnog zakona kojim je propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, dok je imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom zakonskom osnovu predstavlja njegovu posebnu imovinu. Na osnovu navedenog, sud je u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je nepokretna imovina, koja je predmet tužbenog zahtjeva apelantice, kupljena sredstvima posebne imovine tuženog koja ne ulazi u zajednički stečenu imovinu.

4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-06-000 219 od 29. januara 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da zajednički stečenu imovinu apelantice i tuženog čine samo pokretne stvari pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno vanbračnu zajednicu apelantice i tuženog izjednačio sa bračnom, te utvrdio da primljeni iznos na ime naknade štete predstavlja posebnu imovinu tuženog. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima apelantice, prvostepeni sud nakon savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza u toku postupka zaključio da apelantica nije dokazala da je predmetna nepokretna imovina stečena radom apelantice i tuženog u vanbračnoj zajednici. Također, neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu dosuđenih troškova postupka obzirom da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. ZPP apelantici, srazmjerno njenom uspjehu u parnici, dosudio pripadajuće troškove.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-07-000772 od 29. jula 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na povredu odredaba parničnog postupka, pri ocjeni žalbenih navoda dao jasne, potpune i obrazložene razloge koje je u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primjenili relevantne odredbe Porodičnog zakona kada su odbili dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da zajednički stečenu imovinu čine i nekretnine upisane u posjedovnom listu 466 K.O. Kaloševići, prihvatajući obrazloženja koja su data za takvu odluku.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica analizira presude redovnih sudova i navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Povredu odredaba parničnog postupka apelantica vidi u tome što drugostepeni sud «nije ispitao prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenim u žalbi kao i da po službenoj dužnosti nije pazio na primjenu materijalnog prava, a što je od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice koji se odnose na povrede odredaba parničnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2771/08 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio