Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2945/08 (PUP «Kelava» DOO Banjaluka)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2945/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2945/08, rješavajući apelaciju PUP «Kelava» DOO Banjaluka i Zvonimira Kelave, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PUP «Kelava» DOO Banjaluka i Zvonimira Kelave podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-08-000 243 od 28. augusta 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-Pr-07-000705 VIII od 17. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PUP «Kelava» DOO Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Zvonimir Kelava (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banjaluke, podnijeli su 22. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-08-000 243 od 28. augusta 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-07-000705 VIII od 17. decembra 2007. godine. Apelant je 26. augusta 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-07-000705 VIII od 17. decembra 2007. godine prvoapelant kao pravno lice, i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu oglašeni su odgovornim da su na način i u vrijeme opisano u izreci rješenja učinili prekršaj iz člana 18. Zakona o preduzećima («Službeni glasnik Republike Srpske» br.24/98 i 62/02). Zbog učinjenog prekršaja prvoapelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 4.500,00 KM, a drugoapelant novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon izvođenja i ocjene relevantnih dokaza utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant počinili prekršaj koji im je stavljen na teret. Sud je citirao odredbu člana 18. Zakona o preduzećima kojom je propisano da preduzeće može da otpočne obavljanje djelatnosti, da obavlja djelatnost i da mijenja uslove njenog obavljanja kad nadležni organ donese rješenje da su ispunjeni uslovi u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite na radu i zaštite i unapređenja životne sredine, kao i drugi propisani uslovi. Sud je utvrdio da je prvoapelant otpočeo obavljanje djelatnosti u ul. Sime Matavulja broj 7. bez prethodno pribavljenog rješenja nadležnog organa. Dalje se navodi da je sud svoju odluku zasnovao na osnovu iskaza drugoapelanta, iskaza svjedoka Zorana Maleševića, te uvida u zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru i rješenje broj 09-324-10/07 od 12. januara 2007. godine kojim je zabranjeno obavljanje djelatnosti prvoapelantu. Sud je prilikom odmjeravanja kazne prvoapelantu kao olakšavajuću okolnost cijenio da nije kažnjavan, dok je kod drugoapelanta kao olakšavajuću okolnost cijenio da je porodičan čovjek, otac dvoje djece i da nije kažnjavan, dok otežavajućih okolnosti nije bilo.
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv navedene presude, Okružni sud je donio rješenje broj 011-
0-Pžp-08-000 243 od 28. augusta 2008. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je ispitao rješenje prvostepenog suda u smislu odredbe člana 65. stav 3. Zakona o prekršajima, i utvrdio da je prvostepeni sud u obrazloženju osporenog rješenja pravilno zaključio da su prvoapelant i drugoapelant odgovorni za izvršenje predmetnog prekršaja. Okružni sud je ocijenio da navodi žalbe da su apelanti neposredno prije inspekcijske kontrole preselili iz jednog poslovnog prostora u drugi i da su zatečeni prilikom pranja i čišćenja mašina ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost osporenog rješenja, budući da ovu tvrdnju apelanti nisu dokazali tokom postupka. Osim toga, Okružni sud je ispitao osporeno rješenje i u pogledu odluke o kazni i zaključio, da je sankcija koju je prvoapelantu i drugoapelantu izrekao Osnovni sud primjerena težini prekršaja i stepenu njihove odgovornosti.
5. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su pobijana rješenja pogrešna i da nisu počinili prekršaj koji im je stavljen na teret imajući u vidu da u registrovane djelatnosti prvoapelanta spadaju i montažni radovi i remont mašina i postrojenja na bilo kojem lokalitetu u Bosni i Hercegovini. Apelanti se također žale da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Također, drugoapelant je istakao prigovor u vezi sastava redovnih sudova (sudije srpske nacionalnosti), «što smatram da nije ispravno» navodeći da je on hrvatske nacionalnosti zbog čega nije bilo «pravičnosti u suđenju».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje koje se ogleda u sastavu redovnih sudova u konkretnom postupku, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da drugoapelant ovaj prigovor nije isticao u postupku pred redovnim sudovima, već ga, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je drugoapelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imao na raspolaganju istakne prigovor u vezi sastava suda i na taj način pruži mogućnost redovnim sudovima da se o tom prigovoru izjasne. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su ovi navodi drugoapelanta očigledno prima facie neosnovani, te neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.
10. Ustavni sud zapaža da se ostali navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u suštini svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a naročito ne ukazuju na bilo kakvu procesnu nepravičnost ili na to da je na bilo koji način njihovo pravo na odbranu bilo dovedeno u pitanje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu navoda drugoapelanta da je diskriminisan u uživanju prava na rad Ustavni sud zapaža da drugoapelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da drugoapelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović