Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-745/08 (R.K.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Otpremnina
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-745/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 745/08, rješavajući apelaciju R.K, naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-06-001467 od 11. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000179 od 29. augusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P. 3359/04 od 7. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, podnijela je 5. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001467 od 11. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000179 od 29. augusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 3359/04 od 7. decembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P. 3359/04 od 7. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je rješenje tuženog «VF Komerc-Progres» d.d. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 265/03 od 16. decembra 2003. godine nezakonito, te da se obaveže tuženi da joj na ime otpremnine isplati iznos od 8.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2003. godine. Istom presudom je odbijen kao neosnovan i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati na ime naknade nematerijalne štete zbog naruštavanja profesionalnog ugleda povrede ljudskog dostojanstva, straha i boli iznos od 4.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 21. marta 2001. godine pa do konačne isplate. Osim toga, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi uspostavi radno pravni status i vrati na posao sa danom 6. januarom 2005. godine i naknadi novčani iznos od 400,00 KM na ime plaće za mjesec januar, februar i mart i dalje mjesece u 2005. godini sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate sve u roku od 30 dana od dana objavljivanja presude. Općinski sud je obavezao apelanticu da tuženom isplati troškove postupka u iznosu od 1.584,00 KM.
3. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila uposlenik kod tuženog u statusu radnika na čekanju sve od 21. marta 2001. godine kako to proizilazi iz pravosnažne presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.505/03 od 30. septembra 2003. godine, te da je apelantica zaključila ugovor o radu sa drugim poslodavcem i to sa «Bingo» doo Tuzla počev od 21. marta 2001. godine, a što proizilazi iz ugovora o radu od 1. augusta 2001. godine. Općinski sud je utvrdio da je apelantici prestao radni odnos kod bivšeg poslodavca potpisivanjem ugovora sa drugim poslodavcem jer zakonom nije predviđena mogućnost da uposlenik u isto vrijeme može biti u radnom odnosu kod dva poslodavca. Općinski sud je također naveo da je rješenje tuženog od 16. decembra 2003. godine deklaratornog karaktera i istim je utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos 21. marta 2001. godine. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je apelantica osporeno rješenje tuženog primila 18. decembra 2003. godine, a tužbu u ovoj pravnoj stvari je podnijela 21. decembra 2004. godine, dakle nakon proteka prekluzivnog roka od jedne godine, predviđenog članom 45. Zakona o izmjenam i dopunama Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00). Nadalje, Općinski sud je odbio i apelantičin zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 8.000,00 KM iz razloga što je prihvatio prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi. Naime, članom 106. Zakona o radu je predviđeno da nastupa apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa za tri godine od dana nastanka potraživanja, a kako je u konkretnom slučaju nastanak potraživanja nastao 21. marta 2001. godine, kada je apelantici prestao radni odnos, a tužbu je podnijela 21. decembra 2004. godine, dakle, nakon proteka roka od tri godine. S obzirom da je Općinski sud utvrdio da rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice nije nezakonito, odbio je apelanticu i sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete, te sa zahtjevom da joj tužena uspostavi radno pravni status i vrati na posao sa 16. januarom 2005. godine, kao i da joj naknadi iznos od 400,00 KM na ime plaća za mjesec januar, februar, mart i dalje mjesece u 2005. godini. Konačno, Općinski sud je na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 75/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao apelanticu da tuženom nakanadi troškove parničnog postupka.
4. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Gž-06-000179 od 29. augusta 2006. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantičina žalba neosnovana. Međutim, Kantonalni sud je prihvatio apelantičin žalbeni navod da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je njen zahtjev za isplatu otpremnine zastario. Naime, Kantonalni sud je naveo da se odluka o odbijanju zahtjeva za isplatu otpremnine ne može vezati za datum kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos sa 21. martom 2001. godine. Kantonalni sud smatra da zahtjev za isplatu otpremnine nije zastario jer se radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa za koji je rok zastare tri godine od dospjelosti (član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i član 106. Zakona o radu) a nastanak potraživanja na otpremninu se računa od dana prijema rješenja, odnosno od 18. decembra 2003. godine, a ne od dana prestanka radnog odnosa. S obzirom da apelantica nije do zaključenja pripremnog ročišta kod prvostepenog suda predložila izvođenje odgovarajućih dokaza na okolnost da joj pripada traženi iznos otpremnine, Kantonanli sud je zaključio da je pravilnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud trebao ovaj zahtjev odbiti pozivajući se na odredbe ZPP koje regulišu pravila o teretu dokazivanja.
5. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-001467 od 11. decembra 2007. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, iznesen u reviziji u pogledu toga da je rok za podnošenje tužbe tužbe počeo teći tek protekom razumnog roka od dana podnošenja prigovora protiv osporenog rješenja (odnosno od 19. januara 2004. godine), iz razloga što podnošenjem prigovora u smislu odredbi čl. 103. stav 2. Zakona o radu, zaposlenik nije spriječen da podnese tužbu nadležnom sudu za čije podnošenje je propisan prekluzivni rok od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa (član 103. stav 3. Zakona o radu). S obzirom da je apealntica, u konkretnom slučaju, osporeno rješenje primila 18. decembra 2003. godine, a tužbu u ovoj pravnoj stvari je podnijela 21. decembra 2004. godine, dakle nakon isteka prekluzivnog roka od jedne godine, to su po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev u dijelu u koje je apelantica zahtjevala da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa.
6. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da nije osnovan ni revizijiski prigovor da je drugostepeni sud imao osnova udovoljiti zahtjevu na ime otpremnine jer tuženi nije osporio visinu tog dijela zahtjeva. Ovo iz razloga što je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da apelantica ima pravo na otpremninu, ali s obzirom da do zaključenja pripremnog ročišta kod prvostepenog suda apelantica nije provela relevantne dokaze u polgedu visine pripadajuće joj otpremnine, drugostepeni sud je pravilno postupio kada je primjenom odredbi člana 123. ZPP, a u vezi sa članom 126. ZPP – pravila o teretu dokazivanja (pogrešno se drugostepeni sud pozvao na član 127. ZPP) odbio i ovaj dio zahtejva jer je suprotno tvrdnji apelantice, tuženi osporio visinu zahtjevane otpremnine.
7. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Prije svega, apelantica smatra da je zbog svog materijalnog stanja u postupku pred sudom zastupala samu sebe i time bila u neravnopravnom položaju u odnosu na drugu stranu u postupku, koju je zastupalo stručno lice. Pored toga, apelantica smatra da su sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje otpremnine. Naime, apelantica smatra da joj je radni odnos prestao po članu 100. stav 1. ZOR, a da je stavom 2. istog člana određen minimum iznosa otpremnine koju je poslodavac bio dužan isplatiti zaposleniku. S tim u vezi, apelantica smatra da je sudu je bio poznat minimalni iznos propisan članom 100. stav 2. ZOR jer se radilo o dokazanoj činjenici koju nije trebalo posebno dokazivati, a s obzirom da je u toku dokaznog postupka pred prvostepenim sudom, vršen uvid u presudu Općinskog suda u Lukavcu broj 430/00 od 5. februara 2003. godine i presudu Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.505/03 od 30. septembra 2003. godine kojima je utvrđena naknada plaće apelantici za vrijeme čekanja posla kod tuženog. Najzad, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu na imovinu, a postupcima suda je povrijeđeno i njeno pravo na nesmetano uživanje imovine. Apelantica, traži da Ustavni sud usvoji apelaciju te da naloži tuženoj strani da joj na ime naknade za povredu prava na pravično suđenje isplati iznos od 2.500,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Osim toga, apelantica nije pružila nikakvu argumentaciju ili dokaze da je u postupku pred sudovima bila u neravnopravnom položaju, odnosno da joj je bilo onemogućeno da izvodi svoje dokaze ili da se izjasni o dokazima koje je predložio i izveo tuženi.
13. U odnosu na apelanticin zahtjev da joj se na ime naknade za povredu prava na pravično suđenje isplati iznos od 2.500,00 KM, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog toga što je prima facie, neosnovana to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović