Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1260/08 (G. M.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1260/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1260/08, rješavajući apelaciju Gorana Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Markovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-07-000 212 od 14. februara 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-K-06-000 005 od 27. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupaju Marko Raguž advokat iz Stoca i Branko Karadeglić advokat iz Čapljine, podnio je 25. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 212 od 14. februara 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-K-06-000 005 od 27. juna 2007. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 015-0-K-06-000 005 od 27. juna 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude, umišljajno pokušao lišiti života dva lica, pri tom lišivši života Dragana Rudana i pokušavši lišiti života Jelenu Čorović, čime je počinio krivično djelo - teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZ), za koje je oglašen krivim, pa je primjenom čl. 13, 14, 28, 32, 37. i 44. KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u protvoru od 5. marta 2006. godine pa nadalje. Na osnovu člana 108. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 1/09 i 55/09; u daljnjem tekstu: ZKP) predstavnik oštećene porodice Zdravko Rudan i oštećena Jelena Čorović su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant, 23. februara 2006. godine oko 21:00 sati u mjestu Ćukovci, na području opštine Ljubinje, na način pobliže opisan u izreci presude, lišio života Dragana Rudana i pokušao lišiti života Jelenu Čorović.
4. Prvostepena presuda, nadalje sadrži detaljno obrazloženje provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja brojnih svjedoka odbrane i optužbe, kao i nalaze vještaka, te materijalne i druge dokaze. Obrazlažući svoj zaključak sud se pozvao na iskaze saslušanih svjedoka, a naročito na materijalne dokaze i to prevashodno nalaz DNK ekspretize Instituta za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju Sarajevo, kao i nalaz vještaka balističara. Naime, analizom DNK profila spornog biološkog traga – sasušene krvi uzete sa apelantove desne patike ustanovljen je potpuni DNK profil muške osobe koji odgovara profilu nastradalog Dragana Rudan. Osim toga, sud je utvrdio da nije prekinut kontinuitet nadzora nad oduzetim patikama od strane sudije za prethodni postupak Okružnog suda u Trebinju, niti je povrijeđena odreba člana 127 i člana 135. ZKP. Dalje, sud je poklonio povjerenje vjerodostojnosti činjenica utvrđenih vještačenjem tragova papilarnih linija, pronađenih i fiksiranih na ploči radio – kasetofona u vozilu oštećene Jelene Čorović, a koji su istovjetni sa otiscima desnog lijevog palca apelanta. Vršeći analizu subjektivnih dokaza, sud je naročitu pažnju poklonio ocjeni iskaza svjedoka – oštećene Jelene Čorović, kao očevica kritičnog događaja, a koja je bila kategorična u tvrdnji da je upravo apelant bio čovjek koji je kritične noći izvršio predmetni zločin. Konačno, sud je poklonio i povjerenje iskazima iz istrage od 4. aprila 2006. godine koji su dali svjedoci optužbe, na osnovu kojih je sud stekao uvjerenje da je apelant, neposredno nakon kritičnog događaja, koristio mobilni telefon koji je u trenutku ubistva kod sebe imao nastradali Dragan Rudan. Okružni sud je također istaknuo da se apelant u toku ovog krivičnog postupka branio ćutanjem, te da je u završnoj riječi, opovrgao izvršenje krivičnog djela i iznio svoju verziju događaja, čemu sud nije dao veći vrijednosni značaj, obzirom da je isti u oštroj suprotnosti sa provedenim dokaznim materijalom.
5. Osim navedenog, Okružni sud je utvrdio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem jer je bez izraženog povoda sa dva hica usmrtio Dragana Rudana, a nakon toga uputio prijetnju oštećenoj da će i nju ubiti, a nakon što je ova nastavila da plače ispalio hitac u pravcu njenog vrata sa jasnom namjerom da je lišti života. Sud je mišljenja da je upravo prijetnja, koju je apelant uputio oštećenoj uz posljedničnu radnju koju je preduzeo (pucanj u vitalni dio tijela), otkriva voljni element direktnog umišljaja da liši života dva lica čime je apelantova radnja smještena u kriminogenu zonu krivičnog djela – teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 5. KZ RS u vezi sa članom 20. KZ RS.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Kž-07-000 212 od 14. februara 2008. godine kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je apelant u žalbi naveo da su u postupku donošenja prvostpene presude počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka, sadržane u odredbi člana 303. st. 1. i 2. KZ RS, proširene na činjeničnu osnovu presude. Ključno pitanje koje je žalba naglašavala je pitanje zakonitosti u pribavljanju dokaza na kojima je prvostepena presuda zasnovana, sa tvrdnjom da su ti dokazi pravno nevaljani i pribavljeni protivno odredbi člana 10. ZKP, na čemu žalba uspostavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP.
7. Vrhovni sud nije prihvatio navode žalbe da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka z) ZKP, jer se presuda navodno zasniva na dokazu na kome se ne može zasnivati. Naime, sud je naveo da se zakonitost u postupku privremenog oduzimanja predmeta – patika apelanta, ne može dovesti u sumnju, pa time ni zakonitost prihvaćenog nalaza i mišljenja Instituta za genetsko inžinjerstvo i biotehnologiju Sarajevo, kojim je utvrđena potpuna podudarnost DNK profila pronađenih bioloških tragova – sasušene krvi na tim patikama sa DNK profilom oštećenog Dragana Rudana. Predmetne patike je, na osnovu naredbe tužioca, a prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, dobrovoljno predala apelantova majka 6. marta 2006. godine ovlaštenim službenim licima, koja su te patike, kao i druge privremeno oduzete predmete predali sudu 7. marta 2006. godine. Shodno navedenom, sud je zaključio da nije prekinut kontinuitet nadzora nad oduzetim patikama, koji zahtjeva odredba člana 127. stav 4. ZKP.
8. Vrhovno sud je utvrdio da su neosnovani i žalbeni prigovori apelanta koji se odnose na nalaz vještaka balističke struke. Naime, žalba navodi da u vrijeme tog vještačenja nije bilo naredbe tužioca, te da je samim tim ovaj dokaz nezakonit. Međutim, sud je naveo da u spisu predmeta postoji naredba Okružnog tužilaštva u Trebinju broj Kt-5/06 od 27. februara 2006. godine, kojom je, između ostalog, naređeno i vještačenje spornih čaura pronađenih na licu mjesta. Činjenica da je vještačenje izvršeno u Kriminalističko tehničkom centru MUP RS, i da je u tom nalazu navedeno da se vjetačenje vrši na zahtjev CJB Trebinje, ne daje osnova za tvrdnju žalbe da naredba tužioca u vrijeme vještačenja nije bilo. Vrhovni sud je dalje, obrazložio da je o apelantovom prijedlogu da se prije početka glavnog pretresa izvrši prepoznavanje od strane oštećene Jelene Čorović, odlučeno saglasno odredbi člana 223. stav 3. ZKP, dakle, posebnim rješenjem, koje sadrži obrazložene razloge za odluku sudije u prethodnom postupku u pogledu predloženog sudskog obezbjeđenja dokaza. Vrhovni sud je zaključio, da je osporavanje datih razloga u tom rješenju i tvrdnja žalbe da je time povrijeđeno pravo na odbranu i počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka g) ZKP, neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je tačna tvrdnja žalbe da je prvostepeni sud propustio prilikom vraćanja vozila oštećenoj Jeleni Čorović donijeti posebno procesno rješenje, u smislu odredbe člana 138. ZKP, međutim, ocijenio je da propuštanjem donošenja predmetnog rješenja, kojim se vozilo vraća oštećenoj, nije počinjena povreda koja se odrazila na zakonitost i pravilnost presude. Također je ocijenio je da je neprihvatljiva tvrdnja da je time povrijeđeno pravo apelanta na odbranu, tim prije što su svi tragovi sa predmetnog vozila fiksirani i izuzeti sa lica mjesta prilikom vršenja uviđaja na zakonom propisani način i u postupku su korišteni kao dokazni materijal, a odbrana nije svojim prigovorima dovela u pitanje zakonitost njihovog pribavljanja niti njihovu vjerodostojnost..
9. Također, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane i apelantove prigovore kojima je pobijao pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja iz pobijane presude, prihvatajući u cijelosti zaključke prvostepenog suda. U vezi sa istaknutim žalbenim navodima koji se odnose na nedosljednost u iskazu oštećene Jelene Čorović, Vrhovni sud je naveo da, posmatrano u cjelini i u povezanosti sa drugim dokazima, na način kako to vrši prvostepena presuda, žalba nije uspjela u nastojanju da ospori vjerodostojnost njenog iskaza, posebno kada se cijeni stanje šoka koji je neminovan u okolnostima koje je ona kritične prilike preživjela. Konačno, Vrhovni sud je naveo da prvostepena presuda daje valjane razloge za prihvatanje nalaza vještaka balističke i medicinske struke, kada zaključuje da utvrđenje položaja oštećenog prilikom ispaljenja prva dva hica, u konretnom krivičnom predmetu, nema karatker odlučne činjenice za zaključak u pogledu izvršioca djela, pa sljedom toga i krivice apelanta.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Predlaže da se apelacija usvoji, utvrdi povreda prava na pravično suđenje i ukinu osporene presude, te da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su, po njegovom mišljenju, osporene presude proizvod nezakonitih dokaza, što je u suprotnosti sa članom 303. st. 1. i 2. ZKP. te je na taj način došlo do povrede načela kontradiktornosti i ravnopravnosti. Osim toga, naglašava da mu je uskraćeno razmatranje i razgledanje vozila oštećene Jelene Čorović, što je suprotno članu 55. st. 3. i 4. ZKP, te je na taj način narušeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelant također smatra da je sa vozilom oštećene postupljeno na nezakonit način i na njegovu štetu, te da su i svi dokazi koji se na njega nastavljaju pravno nevaljani dokazi. Apelant je također, istakao da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio činjenice koje ga terete, kao i one koje mu idu u prilog, navodeći kao svoj glavni argument iskaz svjedokinje Jelene Čorović, jedinog očevica događaja, koji je nepouzdan i neuvjerljiv. Konačno, apelant ističe da su sudovi, pošto nisu na nesumljiv način utvrdili odlučne činjenice, uz primjenu principa in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog), trebali apelantu izreći oslobađajuću presudu u nedostatku dokaza.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na navode o tome da sudske odluke ne sadrže jasne razloge za svoje odlučivanje, zatim da su sudske odluke zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima kao i da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno što je rezultiralo osuđujućom presudom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Također, zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.
15. Apelant spori da dokazi u ovom krivičnom postupku nisu pribavljeni na valjan način, odnosno da činjenice kojima se dokazuje krivično djelo nisu utvrđene na pravilan i zakonit način. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su ovi navodi u suštini sadržani i u žalbenim navodima apelanta, te da je o zakonitosti pribavljenih dokaza Vrhovni sud dao svoju ocjenu, za svaki navod pojedinačno, a dato obrazloženje je jasno i argumentovano, tako da u odnosu na ovo pitanje u obrazloženju drugostepene presude nema elemenata proizvoljnosti. U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je vještačenje, pretresanje prostorija, oduzimanje predmeta, video-dokumentacija i drugi relevantni dokazi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi sa apelantovim tvrdnjama da on nije izvršilac krivičnog djela za koje se tereti. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio neke iskaze, odnosno zašto nije vjerovao apelantovim iskazima. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto, između ostalog, nije došlo do prekida kontinuiteta nadzora nad oduzetim predmetima, zašto je prihvatio nalaz vještaka. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu dao obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra manjkavim. Ustavni sud također zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branitelja, da osporava način na koji su sudovi cijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje u pogledu dokaznog postupka kako je to apelant naveo.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da, izuzev već analiziranih tvrdnji o zasnivanju osporenih presuda na navodno nezakonitom dokazu, apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav Ustavnog suda u odnosu na navode o nezakonitosti dokaza, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b. i c. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović