Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1281/08 (Mldb. D.Ć.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ostavina
  • Ugovor o poklonu
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1281/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1281/08, rješavajući apelaciju mldb. D.Ć, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. D.Ć. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000005 od 7. februara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000 326 od 23. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P: 199/04 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mldb. D.Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa majka i zakonska zastupnica V.Ć. iz Mostara, a koju zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnijela je 28. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

000005 od 7. februara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000 326 od 23. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P: 199/04 od 19. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P: 199/04 od 19. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 326 od 23. oktobra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev, podnesen protiv Benedikta Benka Damjanovića, Dunje Ćavar, Velimira Zovka, Miroslava Zovka i Velimire Zovko (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražila da se ponište ugovori o darovanju br. Dn-471/86, Ov.br.871/93, Ov.br.1109/02 i Ov.br.1116/02 i ugovori o kupoprodaji Ov.br.669/04 i Ov.br.700/04, te da se slijedom prednjeg poništenja navedenih ugovora utvrdi da nekretenine pobliže označene u izreci prvostepene presude ulaze u ostavinsku masu ostaviteljice, uz obavezu tuženih da apelantici solidarno naknade troškove postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženima, Benediktu Benku Damjanoviću, Dunji Ćavar i Velimiri Zovko na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 1.665,00 KM.

3. Apelantica je u tužbi navela da je Jela Ćavar (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) raspolagala imovinom za života, odnosno da je svu svoju imovinu prenijela na tužene darovanjem odnosno kupoprodajom, te tako nju, kao zakonsku nasljednicu svjesno i namjerno lišila imovine.

4. U obrazloženju presude sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje Općinskog suda broj O.258/04 od 22. novembra 2004. godine kojim je u konkretnom slučaju određen prekid ostavinskog postupka iza ostaviteljice do okončanja parničnog postupka pod poslovnim brojem P.199/04, jer je temeljem podataka Službe za imovinsko-pravne i geodetske poslove i katastar Općine Široki Brijeg vidljivo da ostaviteljica nije upisana kao vlasnik niti posjednik nekrentina za k.o. Knešpolje.

5. Nadalje, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da ugovori o darovanju br. Dn-471/86, Ov.br.871/93, Ov.br.1109/02 i Ov.br.1116/02 nisu protivni članu 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji regulira da je ništavan ugovor koji je protivan Ustavu Federacije BiH, prinudnim propisima i moralu ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Budući da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za valjanost predmetnih ugovora propisane odredbama ZOO, a u svezi sa pravnim pravilima Općeg Građanskog zakonika čija je primjena preuzeta Zakonom o preuzimanju ZOO («Službeni listi RBiH» br. 2/82 i 13/93), tj. da su predmetni ugovori zaključeni u pismenoj formi i ovjereni na sudu, sa svim drugim bitnim sastojcima koje mora imati svaki besplatni ugovor.

6. Također, Općinski sud je naveo i da ugovori o kupoprodaji Ov.br.669/04 i Ov.br.700/04 nisu protivni članu 103. stav 1. ZOO, budući da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za valjanost ugovora o prodaji propisane odredbama ZOO i člana 9. st. 2. i 3. Zakona o prometu nekretnina («Službeni list SR BiH» bgr. 38/78 i 29/80), jer su predmetni ugovori zaključeni u pismenoj formi, ovjereni u nadležnom sudu i sadrže bitne sastojke propisane pozitivno pravnim propisima.

7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000005 od 7. februara 2008. godine, odlučujući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 326 od 23. oktobra 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je konstatovao da je u ovoj predmetnoj stvari sporan osnov za poništenje predmetnih ugovora kao pravo apelantice na izdvajanje nužnog nasljednog dijela iz imovine kojom je ostaviteljica raspolagala za života. Vrhovni sud je naveo da se pod nužnim nasljednicima u smislu člana 28. Zakona o nasljeđivanju smatraju djeca umrlog, njegovi usvojenici i njihov bračni drug. Kako je u konkretnom slučaju, apelantica zakonski naljednik umrlog sina ostaviteljice, to je apelantica nužni nasljednik iza ostaviteljice. S tim u vezi Vrhovni sud je podsjetio na odredbu člana 30. Zakona o nasljeđivanju koji propisuje pravo koje pripada nužnom nasljedniku u određenom dijelu svake stvari i prava koje sačinjavaju zaostavštinu. Pored toga, Vrhovni sud je podsjetio da se izračunavanje nužnog i raspoloživog dijela utvrđuje po članu 31. Zakona o nasljeđivanju. Međutim, u konkretnom slučaju ostaviteljica nije imala nikakvu zaostavštinu u času smrti jer je cjelokupnom imovinom raspolagala do smrti.

8. Vrhovni sud je nadalje podsjetio da član 37. Zakona o nasljeđivanju predviđa mogućnost da se pokloni vrate ukoliko je potrebno da se namiri nužni dio, koji je povrijeđen kada ukupna vrijednost raspolaganja poklonima premašuje raspoloživi dio, ali se uzima u račun nužnom nasljedniku njegov nasljedni dio samo onoliko za koliko oni (pokloni) premađuju njegov dio. Kod vrćanja poklona primjenjuje se princip vraćanja posljednjeg poklona i ide se dalje obrnutim redom kojim su pokloni učinjeni članom 41. Zakona o nasljeđivanju.

9. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev koji je glasio na poništavanje spornih ugovora o darovanju i kupoprodaji jer takav zahtev nije u skladu sa pravnim osnovom koji proizilazi iz apelantičine namjere u predmetnoj parnici. Naime, poništavanje ugovora se može tražiti iz razloga ništavosti (član 103. ZOO) ili razloga rušljivosti (član 111. ZOO). Vrhovni sud je zaključio da je apelantica postavila tužbeni zahtjev tako da nije bilo osnova u primjeni materijalnog prava da se istom udovolji jer ugovori koji su predmet spora nisu ništavi, niti je apelantica aktivno legitimisana za utvrđivanje rušljivosti istih. Vrhovni sud je konstatovao da je apelantica mogla tražiti vraćanje poklona po principu propisanom članom 41. Zakona o nasljeđivanju do namirenja nužnog nasljednog dijela. Međutim, kako nije postavila takav tužbeni zahtjev, sud nije mogao, u smislu člana 2. Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivati izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva. Na temelju navedenog i primjenom člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog propisa, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1281/08 (Mldb. D.Ć.) | Sudska praksa | Aktio