Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/08 (M. Š.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-837/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-837/08, rješavajući apelaciju Miloša Šikmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Šikmana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Kž-07-000 262 od 31. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-K-07-000 0056 od 27. novembra 2007.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Šikman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srbca, kojeg zastupa Slobodan Perić advokat iz Banja Luke, podnio je, 19. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 262 od 31. januara 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-000 0056 od 27. novembra 2007. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 0056 od 27. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 262 od 31. januara 2008. godine, apelant je oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka

4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS, pa mu je sud, na osnovu navedenih propisa i uz primjenu odredbi člana 28., 32., 37. i 42. navedenog zakona, za krivično djelo teškog ubistva utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, a za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa je na osnovu propisa iz člana 42. KZ RS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci. U izrečenu kaznu zatvora uračunat mu pritvor od 3. augusta 2007. godine na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS. Na osnovu člana 62. KZ RS, u vezi sa članom 399. stav 6. istog zakona, apelantu je izrečena i mjera bezbijednosti, oduzimanja jednog puškomitraljeza, jedne automatske puške i dvije ručne bombe. Apelant je takođe obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je apelant, 3. augusta 2007. godine u mestu Sitneši Opština Srbac, na fudbalskom igralištu, nakon verbalnog sukoba sa Miodragom Vučićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), otišao do svoje porodične kuće, iz koje je uzeo automatski pušku, i nakon petnaest minuta se vratio na lice mjesta, u namjeri da liši života oštećenog, pa je u njegovom pravcu rafalno ispalio najmanje šest projektila, od kojih je pet zrna pogodilo oštećenog, koji je od zadobijenih povreda istog dana preminuo, dok je jedno zrno pogodilo Ranka Blaščanina, nanijevši mu tešku i po život opasnu povredu. Dakle, apelant je tom prilikom lišio života oštećenog, doveo u opasnost život Ranka Blaščanina, te je takođe neovlašteno držao oružje, municiju i eksplozivne materije čije držanje građanima nije dozvoljeno prema odredbama čl. 6. i 7. Zakona o oružju i municiji („Službeni glasnik RS“, broj 13/93 sa izmjenama broj 16/95, 8/96, 9/96, 6/97, 10/98, 34/99 i 25/04). Na osnovu provedenih dokaza, koje je sud cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Okružni sud je zaključio da je apelant počinio krivična djela u mjestu i na način opisan u dispozitivu presude, za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina i 6 (šest) mjeseci.

4. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je sud na glavnom pretresu, kao dokaze optužbe, saslušao više svjedoka koji su piomenično navedeni, saslušao sudske vješake medicinske struke, specijaliste sudske medicine, psihijatre kao i vještake na okolnost vještačenja oružja, te izvršio uvid u Zapisnik o uviđaju CJB Banja Luka- PS Srbac kao i u brojne druge materijalne dokaze. Odbrana apelanta, u toku dokaznog postupka, nije imala niti jedan prijedlog za izvođenje dokaza, osim što je branilac apelanta, u završnoj riječi, istakao da apelant priznaje izvršenje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, pa je predložio da sud prilikom odmjeravanja kazne apelantu ima u vidu olakšavajuće okolnosti, da je isti mlađe punoljetno lice, da je djelo izvršio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, da do sada nije osuđivan, i da se kaje za izvršenje ovih krivičnih djela. Što se tiče krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija, sud je na temelju izvedenih dokaza kao nesporno utvrdio da je apelant ovo krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem, jer je znao i bio svjestan da drži oružje i eksplozivne materije čije držanje građanima nije dozvoljeno, te da je stoga bio svjestan počinjenog djela i htio njegovo izvršenje. Na temelju nalaza vještaka psihijatara sud je utvrdio da se radi o neurotičnoj ličnosti, da je često bio agresivan, da je apelant spornog dana nesporno konzumirao alkohol i da se nalazio u stanju lakog pijanstva, na temelju čega ga je vještak svrstao u kategoriju osoba kojima alkohol služi kao sredstvo rasterećenja i popuštanja psihičke napetosti, i da je u pijanom stanju često bio i agresivan. Na temelju nalaza vještaka psihijatra sud je zaključio da se apelant kritičnog dana nalazio u stanju privremene duševne poremećenosti srednjeg stepena, pa da je taj patološki afekat doveo do bitno smanjene sposobnosti rasuđivanja, ali da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunjljiv što znači i krivično odgovoran.

5. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da prvostepeni sud nije cijenio dokaze na način kako je to propisano odredbom člana 287. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu. ZKP), da sud nije cijenio činjenicu da je od strane oštećenog prethodno bio vrijeđan, i da je ovaj na njega fizički nasrtao. Ispitujući osnovanost ovih navoda sud je zaključio da su isti neosnovani, jer je pobijana presuda dala razloge o svim odlučnim činjenicama, pravilno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka i sve ostale dokaze upravo na način kako je to propisano članom

287. ZKP. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su iskazi svih saslušanih svjedoka, očevidaca spornog događaja identični u smislu da je upravo apelant više puta prilazio oštećenom nakon čega je između njih nastupio verbalni sukob, i da je nakon toga apelan otišao kući i vratio se sa automatskom puškom u ruci iz koje je pucao, pa stoga ne stoji ni prigovor apelanta da pobijana presuda nije dala razloge zbog kojih je prihvatila iskaze saslušanih svjedoka, jer su svi svjedoci potvrdili da se događaj zbio upravo na navedeni način. Vrhovni sud je takođe odbio žalbene navode apelanta o povredama odredaba KZ RS, da je radnju izvršenja, u odnosu na nanošenje smrtonosnih povreda oštećenom, sud trebao okvalifikovati kao ubistvo na mah iz člana 150. KZ RS, a radnje povrijeđivanja oštećenog Blaščanina kao krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav

5. KZ RS. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da argumentacije navedene u žalbi nisu prihvatljive, jer da bi se radilo o krivičnom djelu ubistva na mah potrebno je nesumnjivo utvrditi da je apelant bio doveden u stanje jake razdražljivosti, napadom ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenog, dok Vrhovni sud cijeni da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije bio doveden u takvo stanje od strane ubijanog, o čemu je pobijana presuda dala valjane razloge koje i ovaj sud u cijelosti prihvata.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se žali na način na koji je prvostepeni sud cijenio izvedene dokaze, ističući da je isključivo poklonio vjeru iskazu svjedoka D. V., na čijem iskazu je po njegovoj ocjeni i zasnovana prvostepena presuda, a što je prihvatio i Vrhovni sud. Dalje navodi da sud prilikom donošenja odluke o kazni nije cijenio kao olakšavajuću okolnost činjenicu da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, da nije bio svjestan svojih postupaka. Soga smatra da su sudovi pravilno cijenili dokaze, da bi to dovela do drugačijeg izbora krivične sankcije koja bi po njegovom mišljenju bila blaža. Istče da se kazna od četrnaest godina i šest mjeseci zbog svoje dužine prije može shvatiti kao osveta za počinjeno djelo, nego kao sankcija koju država izriče u cilju specijalne i generalne prevencije, pa ssmatra da se sa ovako izrečenom kaznom ne može postići zakonita svrha kažnjavanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud smatra da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u osnovi, svode na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja (do čega je došlo usljed navodno pogrešne ocjene dokaza odnosno iskaza svjedoka) kao i u odnosu na primjenu materijalnog prava, u odnosu na odredbe koje se tiču odmjeravanja visine kazne.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/08 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio