Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1010/08 (M. O.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1010/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1010/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Oručevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Oručevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000055 od 24. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001 200 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Rs-
963/00 od 20. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Oručević iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nazif Cerić advokat iz Bihaća, podnio je, 1. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000055 od 24. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001 200 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-
963/00 od 20. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs-963/00 od 20. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 200 od 9. novembra 2006. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.
3. U obrazloženju prvostepene presude navedeno da je apelant 13. juna 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv Pedagoškog fakulteta u Bihaću (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate naknade plaće za vrijeme suspenzije sa posla u periodu od 25. aprila 1997. godine do juna 2000. godine, u ukupnom iznosu od 34.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U tužbi navodi da je rješenjem tuženog broj 12-305/97 od 25. aprila 1997. godine suspendovan sa posla i da mu tuženi za navedeni period nije ništa isplaćivao, pa stoga smatra da mu pripada pravo na jednu polovinu plaće od dana suspenzije do kraja juna 2000. godine, te traži da mu tuženi isplati iznos od 22.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je podneskom od 28. februara 2002. godine tužbeni zahtjev povećao na iznos od 34.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Općinski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant bio uposlenik tuženog te da je rješenjem tuženog broj 12-305/97 od 25. aprila 1997. godine suspendovan sa radnog mjesta profesora zaključno sa 15. aprilom 1997. godine, jer je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja, nakon čega je Upravni odbor tuženog na svojoj 4. sjednici jednoglasno donio rješenje broj 01-1052/97 od 7. oktobra 1997. godine kojim je apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa zaključno sa 15. aprilom 1997. godine, tj. sa istim danom kada je i suspendovan sa posla. Opštinski sud je na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju tuženog (poštansku dostavu od 7. oktobra 1997. godine) utvrdio da je tuženi apelantu pokušao izvršiti dostavu rješenja o prestanku radnog odnosa lično, na kućnu adresu, ali da je ista vraćena tuženom uz napomenu dostavljača da je stranka odselila u Ameriku. Dalje, utvrđeno je da je tuženi nakon toga predmetno rješenje stavio na oglasnu tablu, gdje je isto bilo oglašeno u periodu od 10. oktobra do 28. oktobra 1997. godine. Kako je tuženi u toku trajanja ovog postupka dostavio apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa, Općinski sud je utvrdio da apelant ni nakon dostavljanja predmetnog rješenja isto nije pobijao, odnosno nije tražio zaštitu eventualno povrijeđenih prava iz radnog odnosa, pa je ova odluka postala pravomoćna. Općinski sud je takođe utvrdio da je apelant od tuženog 12. marta 1997. godine preuzeo radnu knjižicu, a što je sud utvrdio uvidom u relevantnu dokumentaciju tuženog i u lična dokumenta imenovanog, gdje na izjavi o preuzimanju radne knjižice stoji potpis apelanta. Kako se tužbeni zahtjev apelanta odnosio na isplatu plaće za period u kojem se nalazio pod suspenzijom, to je po ocjeni suda njegov zahtjev neosnovan iz razloga jer je tuženi donio rješenje o raskidu radnog odnosa sa apelantom broj 01-1052/97 od 7. oktobra 1997. godine u skladu sa kojom je apelantu radni odnos prestao zaključno sa 15. aprilom 1997. godine, koje rješenje je postalo pravomoćno, i jer se apelant u utuženom periodu nije nalazio u radnom odnosu kod tuženog, pa je ovaj sud postupajući prema odredbi člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Uvidom u spise predmeta utvrđeno je da je prvostepeni jasno obrazložio svoju odluku u smislu da je rješenjem tuženog od 7. oktobra 1997. godine apelantu radni odnos prestao zaključno sa 15. aprilom 1997. godine. Kantonalni sud je na temelju uvida u predmetni spis utvrdio da je tuženi tokom trajanja prvostepenog postupka dostavio apelantu odluku o prestanku radnog odnosa, koju ovaj nije osporavao ni nakon izvršene dostave, odnosno nije tražio zaštitu po njemu eventualno povrijeđenih prava iz radnog odnosa, pa je ova odluka postala pravomoćna. Kantonalni sud je zaključio da je sa nastupanjem pravomoćnosti rješenja o prestanku radnog odnosa, prestala svaka procesna mogućnost pa makar da se i kao prethodno pitanje ispita zakonitost predmetnog rješenja, jer se smatra istinitim ono što je pravomoćno riješeno (res iudicata pro veritate habetur). Dalje, Kantonalni sud smatra da s obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva apelanta isplata plata za period suspenzije, dakle šteta, ovaj sud je s tim u vezi ukazao da bi tuženi u ovom slučaju mogao odgovarati za štetu samo po principu krivnje, koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa, a da bi krivnja tuženog postojala tek kada bi u sudskom postupku pravomoćnom presudom rješenje o prestanku radnog odnosa tuženog bilo proglašeno nezakonitim, i tako bi bilo eliminirano njegovo pravno djelovanje. Međutim, kako je takav postupak izostao a mogao je biti pokrenut samo u zakonom određenom roku i pod uvjetima propisanim zakonom (član 3. ZOR), to što je odluka postala pravomoćna smatra se da je donijeta u skladu sa zakonom, pa kada je tuženi postupao u skladu sa zakonom isključena je njegova krivnja za eventualno nastalu štetu. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima i člana 96. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), jer apelant nije dokazao da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, tačnije jer takav zahtjev nije ni postojao, pa je iz navedenih razloga žalbu apelanta u cijelosti odbio kao neosnovanu.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000055 od 24. januara 2008. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001 200 od 9. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizioni prigovor apelant koji se se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, koji prigovor nije dopušten u postupku po reviziji prema odredbi člana 240. stav 2. ZPP. Vrhovni sud je takođe odbio kao neosnovan revizioni prigovor apelanta u odnosu na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, jer cijeni da je drugostepeni sud razloge odbijanja njegove žalbe argumentirano obrazložio, koje kao takve prihvata i ovaj sud. Naime, kako se tužbeni zahtjev apelanta nije odnosio na poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa, niti je apelant dokazao da je po tom osnovu vodio predmetni postupak, ovaj sud krećući se u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP), nije mogao ispitivati zakonitost navedenog rješenja. Prema tome, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili kao neosnovan zahtjev apelanta na naknadu plaće za vrijeme suspenzija sa posla, jer su kao prethodno pitanje utvrdili da je apelantu radni odnos prestao zaključno sa 15. aprilom 1997. godine pa u takvoj pravnoj situaciji apelantu ne pripada pravo na naknadu plaće zbog suspenzije, jer je donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa prestalo da važi rješenje o suspenziji. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da predmet ovog spora nije bilo poništavanje rješenja o prestanku radnog odnosa, te stoga ni ovaj sud to pitanje nije mogao raspraviti u ovoj parnici kao prethodno pitanje. Vrhovni sud je imajući u vidu sve navedeno ukazao da je donošenjem rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta koje je postalo pravomoćno (o ovoj činjenici Vrhovni sud nije mogao raspravljati u postupku po reviziji prema odredbi člana 240. stav 2. ZPP) i u skladu sa kojim je apelantu radni odnos prestao zaključno sa 15. aprilom 1997. godine, te kojim je stavljeno van snage rješenje o suspenziji od 25. aprila 1997. godine, da je neosnovan prigovor apelanta za isplatu plaće za vrijeme suspenzije.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da odluku o raskidu radnog odnosa nije nikad dobio, i da za nju nije znao, te s tim u vezi da je tuženi bio dužan da postupa u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, da su pobijane presude sudova utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović