Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/10 (N. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izručenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ekstradicija
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1773/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1773/10, rješavajući apelaciju Nedžada Bulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Bulića podnesena protiv rješenja suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-14/10 od 22. aprila 2010. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-
29/10 od 12. aprila 2010. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-19/10 od 26. marta 2010. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Ex-14/10 od 23. marta 2010. godine, u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima facie) nosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Bulića podnesena protiv rješenja suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-14/10 od 22. aprila 2010. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-
29/10 od 12. aprila 2010. godine, rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KV-19/10 od 26. marta 2010. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Ex-14/10 od 23. marta 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 3.,12. i 28. Evropske konvencije o ekstradiciji i član 3. Drugog dodatnog Protokola uz navedenu konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Bulić (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Republike Srbije, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kž-14/10 od 22. aprila 2010. godine, rješenja Suda BiH, broj KV-29/10 od 12. aprila 2010. godine, rješenja Suda BiH, broj KV-19/10 od 26. marta 2010. godine i rješenja Suda BiH, broj Ex-14/10 od 23. marta 2010. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odlužio postupak izručenja apelanta Republici Srbiji (u daljnjem tekstu: R Srbija), do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Istražni sudija Posebnog odjeljenja Okružnog suda u Beogradu donio je rješenje o sprovođenju istrage protiv apelanta, broj Ki.P. broj 47/07 od 1. oktobra 2007. godine zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo udruživanja radi protivustavne djelatnosti u vezi sa krivičnim djelom terorizma i krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija. Istim rješenjem apelantu je određen pritvor i naređeno izdavanje potjernice.
3. Na temelju raspisane međunarodne difuzne potjernice, broj A-2678/11-2007 izdate 19. novembra 2007. godine, apelant je 23. marta 2010. godine lišen slobode i predat sudiji za prethodni postupak Suda BiH (u daljnjem tekstu: sudija). Rješenjem sudije, broj Ex-14/10 od 23. marta 2010. godine apelantu je određen privremeni pritvor koji, po istom rješenju, može trajati 18 dana, računajući od dana i časa lišenja slobode. Istim rješenjem je precizirano da se pritvor može produžiti na zahtjev države moliteljice, ali da isti ne može biti duži od 40 dana kao i ta da žalba na rješenje ne odlaže izvršenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudija tokom postupka utvrdio identitet apelanta, upoznao ga sa razlozima hapšenja i poučio na pravo da sam izabere branioca, a sve u skladu sa članom 41. stav 3., a u vezi sa članom 38. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, broj 53/09; u daljnjem tekstu: Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći). Prema mišljenju sudije zahtjev za privremeno hapšenje je osnovan obzirom da apelant nije državljanin Bosne i Hercegovine, da nema prebivalište ili boravište na području Bosne i Hercegovine, te s obzirom na vrstu krivičnih dijela koja mu se stavljaju na teret za koja se traži izručenje. U obrazloženju je dalje istaknuto da postoji realna opasnost od bjekstva ukoliko bi apelant ostao na slobodi, obzirom na činjenicu da se apelant od organa krivičnog gonjenja u R Srbiji, sklonio u Egipat.
4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv citiranog rješanja sudije, Sud BiH je donio rješenje, broj KV-19/10 od 26. marta 2010. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je istaknuto da je sudija pravilno postupio odredivši pritvor apelantu iz razloga propisanih odredbom člana 41. st. 1 i 5., u vezi sa članom 38. st. 1., 2. i 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Ovaj sud je ocijenio nerelevantinim za odluku o određivanju pritvora okolnosti koje je apelant naveo u žalbi. U obrazloženju je dalje istaknuto da je privremeni pritvor po svojoj prirodi, mjera ograničenog karaktera, i isti ne može trajati duže od 40 dana, te da je u rokovima predviđenim za dostavu, zamoljena država dužna da dostavi molbu za izručenje kao i ostalu dokumentaciju, jer će u protivnom, biti doneseno rješenje o ukidanju pritvora.
5. Rješenjem Suda BiH, broj KV-29/10 od 12. aprila 2010. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima R Srbije. U obrazloženju rješenja je navedeno da su pravosudni organi R Srbije, putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, dostavili molbu za izručenje apelanta zbog dovršenja krivičnog postupka koji se vodi pred Višim sudom u Beogradu, Odjeljenje za organizovani kriminal, zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo udruživanja radi protuustavne djelatnosti iz člana 319. stav 1. Krivičnog zakona R Srbije (u daljnjem tekstu: KZ R Srbije ) u vezi sa krivičnim djelom terorizma iz člana 312. KZ R Srbije i krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materija iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZ R Srbije. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret nisu politička ili vojna krivična djela, da navedena djela nisu počinjena na području Bosne i Hercegovine niti protiv njenih građana, te da po domaćim zakonima nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Evidentno je i to, prema mišljenju Suda BiH, da se izručenje apelanta ne traži radi njegovog krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog ili etničkog porijekla, političkih stavova, niti se radi o krivičnom djelu sa propisanom smrtnom kaznom. Na temelju dokumentacije pribavljene u toku izviđajnih radnji utvrđeno je da je apelant državljanin R Srbije, što apelant niti u jednom trenutku nije osporavao. Obzirom na navedeno i činjenicu da u spisu ne postoji podatak da apelant uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini ili da je postupak traženja azila u toku, te obzirom da je uz molbu za izručenje priložen i nalog za hapšenje apelanta, izdat od strane Okružnog suda u Beogradu, koji pretstavlja pouzdan osnov o učinjenju krivičnog djela, to su, po mišljenju Suda BiH, ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, u smislu člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći.
6. Rješenjem Suda BiH, broj Kž-14/10 od 22. aprila 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja Suda BiH, broj KV-29/10 od 12. aprila 2010. godine. U obrazloženju je istaknuto da je osporena odluka pravilna i na zakonu zasnovana. Ovaj sud je ocijenio neprihvatljivim žalbeni prigovor apelanta da je sud u prvostepenom postupku izvršio pogrešnu ocjenu okolnosti u odnosu na navode koji isključuju krivičnu odgovornost apelanta jer se u postupku ekstadicije i ne mogu cijeniti te okolnosti, obzirom da navedeni postupak ne pretstavlja suđenje niti se u istom donosi konačna odluka o ekstradiciji. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori apelanta da je krivični postupak u R Srbiji završen izricanjem presude te da je u istom došlo do povrede ljudskih prava jer, po mišljenju suda BiH, isti nisu relevantni za predmetno odlučivanje.
7. Apelant se žali da je pobijanim odlukama Suda BiH, povrijeđeno njegovo pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se dalje žali da je u postupku za njegovo izručenje povrijeđen član 3., 12. i 28. Evropske konvencije o ekstradiciji kao i član 3. Drugog dodatnog Protokola uz navedenu konvenciju. Nadalje, apelant ističe da je kao pripadnik nacionalne manjine u R Srbiji, Bošnjak-musliman, osuđen u odsustvu zbog svojih religijskih uvjerenja zbog navodnog krivičnog djela koje je u suštitni političke prirode. Navodi da su mediji u R. Srbiji o njemu pisali kao o pripadniku «vehabijskog pokreta». Organi R Srbije su, po mišljenju apelanta, namjerno i svjesno propustili da vlasti u Bosni i Hercegovini obavijeste da je apelant osuđen u odsustvu na sedam godina zatvora. Apelant navodi da srbijanske vlasti progone Bošnjake-muslimane sistemski . Zbog svega navedenog, apelant smatra da bi mogao biti izložen nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ako bude izručen pravosudnim organima R Srbije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Zabrana mučenja
10. Apelant se žali da mu je pobijanim rješenjima u postupku utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uslova za izručenje apelanta pravosudnim organima R. Srbije povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
11. Apelant navodi da je pripadnik Bošnjačke nacije i muslimanske vjeroispovjesti, koja je sistemski progonjena u R. Srbiji proteklih 20 godina. Poziva se na povredu prava na zabranu mučenja iz straha da bi do povrede moglo doći u slučaju da bude izručen pravosudnim organima R Srbije iz razloga što je navodno krivični postupak protiv njega već okončan u R.Srbiji o čemu su srbijanski mediji pisali kvalifikujući ga kao pripadnika «vehabijskog pokreta».
12. Ustavni sud se poziva na relventnu praksu Evropskog suda za ljudska prava iz presude u predmetu Saadi protiv Italije gdjer je jasno ukazano da u ekstradicionim postupcima sudovi «moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti» (stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, Evropski sud za ljudska prava, serija A, broj 215, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude Saadi). Ako apelant tvrdi da je «član grupe koja je sistematski izložena zlostavljanju [...] zaštita koju pruža član 3. Konvencije stupa na scenu kada podnosilac predstavke utvrdi, ako je potrebno na osnovu izvora (kao što su ugledne međunarodne organizacije i vladini izvori), da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da postoji spomenuta praksa i njegova ili njezina pripadnost spomenutoj grupi» (stav 132. presude Saadi).
13. Ustavni sud zapaža da se pred Sudom BiH vodio ekstradicioni postupak u kojem se utvrđivalo da li su ispunjene sve pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organim R Srbije predviđene odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći i Evropske konvencije o ekstradiciji. Ustavni sud dalje zapaža da je postupak pred Sudom BiH vođen u skladu sa standardima propisanim navedenim aktima, kao i pozitivnom obavezom javne vlasti koja je sadržana u članu 3. Evropske konvencije da «ispita sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti». Iz obrazloženja pobijanih rješenja proizilazi da je ovaj sud prilikom odlučivanja ispitao relevantne okolnosti jer je imao u vidu da je apelant državljanin R Srbije i da ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, da krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret nemaju politički odnosno vojni karakter, da nisu počinjena na teritoriji Bosne i Hercegovine niti protiv njenih građana, niti da je po domaćim zakonima nastupila zastara krivičnog gonjenja. Prilikom odlučivanja Sud BiH je također imao u vidu da se izručenje apelanta ne traži radi njegovog krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog ili etničkog porijekla, političkih stavova, niti da se radi o krivičnom djelu sa propisanom smrtnom kaznom. Nadalje, Sud BiH je na temelju dukumentacije priložene uz molbu za izručenje Ministarstva pravde R Srbije nesporno utvdio da se izručenje apelanta traži radi dovršenja krivičnog postupka koji se vodi pred Višim sudom u Beogradu, Odjeljenje za organizovani kriminal. Nakon navedenog; Ustavni sud zapaža imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja u vezi s relevantnom praksom Evropskog suda za ljudska prava da apelant nije učinio vjerovatnim da postoji sistemski progon pripadnika Bošnjačke nacije muslimanske vjeroispovjesti u R. Srbiji, te da bi izručenjem pravosudnim organima R. Srbije bio izložen tom progonu, pa slijedi da apelant nema «opravdan zahtjev» u odnosu na navode apelacije o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne.
14. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovana. Dopustivost ratione materiae
15. Apelant se žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj, da bi se pristupilo zaštiti prava garantovanih članom 6. Evropske konvencije, postupak se mora odnositi na određivanje građanskih prava i obaveza ili odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv nekog lica. Evropski sud je utvrdio u predmetu Maaouia (vidi Evropski sud za ljudska prava Maaouia protiv Francuske, presuda od 5. oktobra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-X, tačke 38-41) i to ponovio u predmetu Mamaktulov i Abdurasulovic (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mamaktulov i Abdurasulovic protiv Turkse, presuda o meritumu od 16. februara 2003. godine, tačke 80-81) da se odluke koje se tiču ulaska, boravka, deportacije i izručenja stranaca ne odnose na utvrđivanje «građanskih prava i obaveza» ili «krivične optužbe protiv njega» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakvu praksu je podržao i Dom za ljudska prava koji je u svojoj odluci zaključio da se u predmetu u kojem se podnositelj prijave žalio na kršenje prava na pristup sudu u postupku izručenja pred Sudom BiH ne može primijeniti član 6. Evropske konvencije jer se postupak izručenja podnositelja prijave ne odnosi na utvrđivanje «građanskih prava i obaveza» ili «krivične optužbe protiv njega» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Dom za ljudska prava u predmetu, odluka broj CH/03/14212 Enver Syla protiv BiH).
17. Dakle, navedena praksa Evropskog suda za ljudska prava i Doma za ljudska prava koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je u konkretnom slučaju, jer se predmetni slučaj odnosi na postupak pred Sudom BiH u kojem se odlučivalo o postojanju zakonskih pretpostavki za izručenje apelanta pravosudnim organima R Srbije i isti se ne odnosi na određivanje građanskih prava i obaveza ili na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta zaštićenih članom 6. Evropske konvencije.
18. Iz navedenog proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U pogledu žalbenih navoda apelanta da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana 3. 12. i 28. Evropske konvencije o ekstradiciji i član 3. Drugog dodatnog Protokola uz navedenu konvenciju, Ustavni sud konstatuje da prema člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima ratione materiae nadležnost nad pitanjima «koja su sadržana u ovom ustavu» odnosno Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji je stupio na snagu 14. decembra 1995. godine. S toga u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, apelanti se mogu pozivati samo na povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, kao i ostalih dokumenata o ljudskim pravima sadržanim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome Ustavni sud nema ratione materiae nadležnost da odlučuje o povredama prava koja garantira Evropska konvencija o ekstradiciji.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović