Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3718/10 (M. S.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3718/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3718/10, rješavajući zahtjev Mehmeda Salkića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mehmeda Salkića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Salkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Suljagić advokat iz Srebrenika, podnio je, 30. avgusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 21. septembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio apelantu izdržavanje izrečene kazne zatvora, kao i plaćanje novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.

2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine apelant je oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 272. st. 1. i 2. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, člana 4. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), člana 29. KZBiH i člana 54. st. 1. i 2. KZBiH, te mu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a na osnovu odredaba čl. 48 i 53 KZBiH, apelant je osuđen na uslovnu kaznu određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant/optuženi ne počini novo krivično djelo u periodu od dvije godine.

3. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-44/05 od 14. decembra 2005. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i odbrane, izjavljene protiv Presuda Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine, te je presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja..

4. Drugostepenom Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Odjela II za organizovani, privredni kriminal i korupciju broj KPŽ-44/05 od 23. aprila 2010. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 konvertibilnih maraka, kao sporednu kaznu, koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana praovsnažnosti presude. Ukoliko novčana kazna ne bude plaćena u navedenom roku, u skladu sa članom 47. stav 3. KZBiH, će biti zamijenjena tako što će se za svakih započetih pedeset KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.

5. Uputnim aktom broj IKS-150/10 od 25. avgusta 2010. godine apelant je upućen na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno popravni zavod u Tuzli i obavezan je da se javi na izdržavanje navedene kazne 20. septembra 2010. godine

6. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu principa zabrane retroaktivne primjene odredaba krivičnog zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvorna pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je u njegovom slučaju primijenje član

210. KZBiH, a ne član 272. ranijeg KZFBiH, koji je, po apelantovoj ocjeni bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što protiv odluke Apelacionog suda ne postoji redovno pravno sredstvo. Zbog toga, a da ne bi došlo do nastupanja nenadoknadive štete za apelanta, apelant je u apelaciji zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje izrečene kazne zatvora apelantu, kao i plaćanja novčane kazne u iznosu od 30.000,00 KM do donošenja odluke o apelaciji..

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnji da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za njega nastale neotklonjivo štetne posljedice. U konkretnom slučaju apelant, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera –Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH» broj 12/10, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sancija) propisuje u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 131-133. navedenog Zakona). Apelant, međutim, nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju krivičnih sankcija iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne obratio nadležnom organu.

10. Osim toga, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremnu mjeru.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3718/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio