Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2416/09 (S. A.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2416/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2416/09, rješavajući zahtjev Suade Ahmetović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Suade Ahmetović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Suada Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa advokat Asim Kadribašić iz Sarajeva, podnijela je 29. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 002604 08 U od 29. maja 2009. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio promijenu statusa stana koji se nalazi u Sarajevu, u Ulici Himze Polovine broj1, sprat II, tj. zabrani promjenu vlasništva na stanu i stavljanje tereta na stanu» do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelantici je, na osnovu Rješenja Union banke d.d. (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) broj St. 8/98 od 23. maja 1998. godine, dodijeljen stan u Ulici Himze Polovine broj 1/II (u daljnjem tekstu:sporni stan).
3. Rješavajući o zahtjevu Dženite Hrelja i Džemala Hrelje za vraćanje u posjed predmetnog stana, nakon što je Kantonalni sud u više navrata poništavao rješenja donesena u upravnom postupku i vraćao predmet na ponovno odlučivanje organima uprave, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) donijela je Rješenje broj 23/1-372-3473/98 od 2. oktobra 2007. godine kojim je potvrđeno da je Džemal Hrelja nosilac stanarskog prava na spornom stanu, te je istovremeno utvrđeno da mu kao nosiocu stanarskog prava pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana.
4. Protiv Rješenja Uprave broj 23/1-372-3473/98 od 2. oktobra 2007. godine, apelantica i vlasnik stana su podnijeli tužbu Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).
5. Odlučujući o žalbama apelantice i vlasnika stana, Ministastvo je donijelo Rješenje broj 27/02-
238893/07 od 20. novembra 2007. godine kojim su izmijenjene tačke I i II dispozitiva rješenja Uprave, te je potvrđeno da je Džemal Hrelja bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a da je Dženita Hrelja bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu i istovremeno je utvrđeno da Džemalu Hrelji, kao nosiocu stanarskog prava, i Dženiti Hrelji, kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog, pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana.
6. Protiv Rješenja Ministarstva, apelantica i vlasnik stana su podnijeli tužbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 002604 08 U od 29. maja 2009. godine odbio tužbe kao neosnovane. U obrazloženju presude je navedeno da je 12. januara 1991. godine zaključen Ugovor o korištenju spornog stana između SIZ Stanovanja Grada Sarajeva i Džemala Hrelje broj MB/05-1-50/90 i da je u tom ugovoru navedeno da će stan pored nosioca stanarskog prava stan koristiti supruga Vasvija i kćerke Dženita i Ajla, kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva, pa je pravilno u upravnom postupku utvrđeno da je 30. aprila 1991. godine Džemal Hrelja bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, a njegova kćerka Dženita Hrelja član porodičnog domaćinstva. Pravna valjanost navedenog ugovora o korištenju stana je utvrđena u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnom suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-152/03 od 27. januara 2005. godine. Dalje je navedeno da su neosnovani navodi apelantice i vlasnika stana da nikada nije ni podnesen zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, jer iz stanja spisa proizlazi da je Gradski sekretarijat za Stambene poslove Grada Sarajeva odlučivao o zahtjevu Džemala Hrelje za vraćanje u posjed spornog stana i donio Rješenje broj 14/1-372-679-I/96 od 6. aprila 1996. godine kojim je odlučeno o takvom zahtjevu, pa je pravilno Ministarstvo prihvatilo zaključak Uprave da se radi o propustu prvostepenog organa kada je o predmetnom zahtjevu odlučivao pod brojem pod kojim su evidentirani zahtjevi drugih lica, nalazeći da takav propust ne može biti na štetu stranke odnosno podnosioca zahjeva za povrat stana. Također je navedeno da je pravilno utvrđeno da je Dženita Hrelja prestala biti član porodičnog domaćinstva svog oca Džemala, ali je za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari odlučan njen status člana porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, te joj pripada pravo na povrat spornog stana. Konačno, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani i tužbeni navodi apelantice i vlasnika stana da Džemal Hrelja nikada nije prestao biti nosilac stanarskog prava u Zenici, jer iz stanja spisa proizlazi da su Džemal i Vasvija Hrelja zaključili sa Javnim preduzećem za izgradnju grada Zenice Sporazum o raskidu ugovora o korištenju stana u Zenici broj 03-171805 od 27. juna 2001. godine, te da je taj stan predat nadležnoj službi 26. juna 2001. godine i nakon toga dodijeljen na korištenje trećem licu. S obzirom na navedneo, Kantonalni sud je ocijenio da je rješenje Ministarstva pravilno i zakonito.
7. Prema stanju spisa Džemal Hrelja je uveden u posjed spornog stana 8. juna 2001. godine.
8. Apelantica smatra da joj je ovakvom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom i pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Zahtjev za donošenje privremene mjere posebno ne obrazlaže, osim što ističe da su odluke upravnih organa i Kantonalnog suda nezakonite, te da postoji mogućnost da za apelanticu nastupi nenadoknadiva šteta ne navodeći u čemu se sastoji ta šteta.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili princRazlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere navodi da bi joj zbog odluke Kantonalnog suda bila nanesena nenadoknadiva šteta, pa traži da Ustavni sud usvoji njegov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti promijenu statusa spornog stana, tj. zabraniti promjenu vlasništva i stavljanje tereta na tom stanu do donošenja odluke o apelaciji.
13. Prema tome, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović