Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1457/08 (I.B.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1457/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1457/08, rješavajući apelaciju I.B.,na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I.B. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001568 od 19. februara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. I.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Memića, kojeg zastupa Jasminka Mehinagić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001568 od 19. februara 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 029-0-P-06-

000130 od 19. jula 2007. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih S.J. i Općine Kalesija Tuzla, radi naknade štete v.s.p. 1.000,00 KM, odbačena je tužba apelanta zbog nenadležnosti suda, te su ukinute sve provedene radnje izvedene tokom postupka uz obavezu apelanta da prvotuženom nakanadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 KM u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-001568 od 19. februara 2008. godine, žalba apelanata je odbijena i rješenje Općinskog suda broj broj 029-0-P-06-000130 od 19. jula 2007. godine, potvrđeno.

4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, pozivajući se na odredbe čl. od 38. do 66. Zakona o prostornom uređenju («Službeni novine Tuzlanskog Kantona» broj 3/2005), a u vezi sa odredbama čl. od 43. do 71. Zakona o građenju («Službeni novine Tuzlanskog Kantona» broj 3/2005) utvrđena je obaveza i način izdavanja odobrenja za građenje, dok je odredbama čl. od 66. do 72. citiranih Zakona regulisano pitanje nadzora nad sprovođenjem odredaba ovih zakona. Nadalje je navedeno da kako je naprijed navedenim odredbama Zakona propisano da je općinski organ uprave nadležan za poslove građenja, ta da po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica određuje rušenje građevine, sud nije bio nadležan da odlučuje o zahtjevu apelanta, te je ispravno postupio kada se na osnovu odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06), oglasio nenadležnim za rješavanje navedene pravne stvari.

5. Apelant nije precizirao povredu prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant se žale na rješenja redovnih sudova kojim je njegova tužba odbačena jer je utvrđeno da su sudovi nenadležni u navedenoj pravnoj stvari.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. Dakle, pobijanim rješenjima redovnih sudova nije odlučeno o potraživanjima apelanata po osnovu naknade štete, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1457/08 (I.B.) | Sudska praksa | Aktio