Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1629/08 (I. P.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1629/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1629/08, rješavajući apelaciju Ivana Prskala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Prskala podnesena radi naknade ratne štete, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, podnio je 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi naknade ratne štete.
2. Uprava za odbranu Zenica, odjel odbrane Vareš (u daljnjem tekstu: Uprava) je donijela rješenje, broj 19-17-04-05-1-155-21/02 od 2. decembra 2002. godine, kojim je u tački 1. utvrđeno da je tovarno grlo-konj "Cvjetko" vlasništvo apelanta korišteno i izuzeto za potrebe Armije BiH, u vremenskom periodu od 10. augusta 1994. godine i isto nije nikada vraćeno vlasniku. Tačkom 2. apelantu je određena naknada štete za izuzeto i nevraćeno tovarno grlo iz tačke 1. u visini od 1.300,00 KM.
3. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je podneskom broj U.2/2003 od 23. januara 2003. godine, ustupio Federalnom ministarstvu odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: FMO) zahtjev koji je pogrešno označen kao tužba, a koji je apelant putem preporučene pošte uputio 31. decembra 2002. godine Vrhovnom sudu radi ostvarivanja nakande u iznosu od 1.300,00 KM, koja mu je utvrđena rješenjem Uprave broj 19-17-04-05-1-155-21/02 od 2. decembra 2002. godine, te o ustupanju obavjestio i apelanta.
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno povrijeđeno pravo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelantu je rješenjem Uprave broj 19-17-04-05-1-155-21/02 od 2. decembra 2002. godine, utvrđeno pravo na naknadu štete u visini od 1.300,00 KM za izuzeto i nevraćeno tovarno grlo. U skladu sa odredbama člana 23. stav 1. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 32/03), koji glasi: «izvršne isprave su: [...]2. izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku, ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.» Naime, u konkretnom slučaju radi se o rješenju koje predstavlja izvršnu ispravu, odnosno rješenju donesenom u upravnom postupku. Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 273. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/98), koji glasi: «izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem». Kako apelant nije u skladu sa pravilima izvršnog postupka podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne odluke donesene u upravnom postupku odnosno pokrenuo izvršni postupak, već je umjesto toga uputio zahtjev označen kao tužba Vrhovnom sudu radi ostvarivanja pomenute naknade, očigledno je da nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom te stoga Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović