Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/08 (H. R.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica · čl. 38
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1649/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1649/08, rješavajući apelaciju Huseina Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Ramića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać broj Gž-614/04 od 1. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda Bihać broj P-624/03 od 30. marta 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je 6. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-614/04 od 1. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-624/03 od 30. marta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-624/03 od 30. marta 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Federacija Bosne i Hercegovine i Unsko-
Sanski kanton da mu po osnovu neusklađenih primanja, invalidnine i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja isplate iznos označen u prvostepenoj presudi.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-614/04 od 1. aprila 2008. godine presuda Općinskog suda je po službenoj dužnosti ukinuta i apelantova tužba je odbačena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je, prema odredbi člana 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni list RBiH", broj 33/95, 37/95 i 17/96), za potraživanja apelanta koja se odnose na isplatu po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja nadležan odlučivati organ uprave, a ne sud. Kantonalni sud je dalje naveo da je za rješavanje o apelantovom zahtjevu za isplatu neisplaćenih naknada za invalidnine, prema odredbi člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 33/04, 56/05 i 70/07), nadležan organ uprave. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je ocijenio da apelantovom zahtjevu nije moguće udovoljiti.
4. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/1. i II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te iz odredaba iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-
106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelant se žali na odluke Kantonalnog i Općinskog suda kojima je njegova tužba odbijena, odnosno odbačena jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate izuzetnog materijalnog obezbjeđenja i dospjelih a neisplaćenih invalidnina.
8. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, „na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Europska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Europska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Europske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Europski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda apelantova tužba odbačena iz formalnih razloga, budući da redovni sudovi nisu nadležni da u parničnom postupku rješavaju o pravima koja se ostvaruju u upravnom postupku.Ustavni sud zapaža da se o apelantovom pravu na invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje raspravilo u upravnom postupku, na način što mu je to pravo priznato, ali je isplata tog novčanog potraživanja, kao i ostalih pripadajućih potraživanja u određenom periodu bila obustavljena. U vezi s apelantovim predmetnim potraživanjima, Ustavni sud smatra da se radi o potraživanjima čiji je iznos nesporan i utvrđen u upravnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica, prema kojoj „nadležna općinska služba, prema mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva, rješava u prvom stupnju o pravima iz ovog Zakona (...)“ a da član 39. istog Zakona propisuje da »rješenja o pravima na naknade iz (...) ovog Zakona po službenoj dužnosti provodi nadležni prvostupanjski organ». Također, Ustavni sud naglašava da član 10. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica palih boraca propisuje da „općinski organ uprave izvršava rješenje o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje i vodi evidenciju sa svim potrebnim podacima o korisnicima prava i promjenama koje su od uticaja na pravo, visinu i prestanak prava“. Prema navedenim odredbama apelant je svoja potraživanja mogao ostvariti jedino pred nadležnim organima uprave.
10. Također, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u vezi sa sličnim pravnim pitanjem. U predmetnom slučaju apelant se žalio na odluku suda kojom je njegova tužba za isplatu potraživanja po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja odbačena zbog apsolutne nenadležnosti sudova, budući da je utvrđeno da je riječ o predmetu iz nadležnosti organa uprave. Sud je odbio da se u parničnom postupku upusti u ocjenu zakonitosti Naredbe, na osnovu koje su apelantova potraživanja po osnovu neisplaćenih invalidnina obračunata i pretvorena u certifikate, uz obrazloženje da je to apelant mogao osporavati samo u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Ustavni sud je zaključio u predmetnom slučaju da apelant, obrativši se redovnim sudovima, kao stvarno nenadležnim organima, a propustivši da podnese zahtjev za izvršenje rješenja o pravu na izuzetno materijalno obezbjeđenje organu uprave, nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom pravnom lijeku, te je apelacija odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih ljekova mogućih po zakonu. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-1896/06 od 13. decembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedena praksa može primjeniti u konkretnom slučaju.
11. Dakle, pobijanim odlukama nije odlučeno o apelantovim potraživanjima po osnovu izuzetnog materijalnog obezbjeđenja i invalidnine, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvarno nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović