Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1771/08 (R. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1771/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1771/08, rješavajući apelaciju Radomira Majkalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radomira Majkalovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-189/03 od 21. februara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-318/02 od 7. novembra 2002. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-1354/02 od 19. aprila 2002. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-3787/98 od 4. februara 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radomir Majkalović (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa Boško Čegar, advokat sa Pala, podnio je 13. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-189/03 od 21. februara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj U-318/02 od 7. novembra 2002. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-

1354/02 od 19. aprila 2002. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-3787/98 od 4. februara 2002. godine.

2. Uprava je u ponovnom postupku 4. februara 2002. godine donijela rješenje broj 23/1-372-

3787/98 kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Sarajevu, ulica Nikole Kašikovića broj 7.

3. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je apelant podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana ističući da je član porodičnog domaćinstva svoje majke Milje Majkalović -nosioca stanarskog prava. Uprava je istakla da je uvidom u potvrdu JSP "Sarajevostana", broj 03/1-2-6050/99 od 17. februara 1999. godine kao i u Ugovor o korištenju stana nosioca stanarskog prava utvrđeno da Milja Majkalović nije imala članova porodičnog domaćinstva. Uvidom u pravosnažnu presudu Osnovnog suda II Sarajevo broj P-4929/89 od 25. februara 1991. godine utvrđeno je da je brak između apelanta i Gordane Majkalović razveden, te da u spisu predmeta nema odluke o određivanju nosioca stanaskog prava na stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11, a koji je u toku trajanja braka dodjeljen na korištenje Gordani Majkalović, pa se apelant smatra sunosiocem stanarskog prava na navedenom stanu. Na osnovu uvida u službenu dokumentaciju MZ "Alipašino polje A-II" utvrđeno je da je apelant boravio u stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11 do 28. septembra 1993. godine kada je odjavljen. Obzirom na navedeno Uprava je zaključila da je apelant nastavio da koristi stan sa ranijim supružnikom kao nominalnim nosiocem stanarskog prava, pa u tom slučaju ne može istovremeno biti i član porodičnog domaćinstva svog roditelja kao nosioca stanarskog prava.

4. Ministarstvo je 19. aprila 2002. godine donijelo rješenje broj 27/02-23-1354/02 kojim je odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio odlučnu činjenicu za rješenje ove upravne stvari, a to je činjenica faktičkog življenja apelanta, nakon razvoda braka, sve do 28. septembra 1993. godine, u stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11, gdje je nosilac stanarskog prava njegova supruga Gordana Majkalović. Nadalje, da se iz uvjerenja Mjesne zajednice "Mejtaš II" može zaključiti da je nosilac stanarskog prava Milja Majkalović 1992. godine napustila stan u ulici Nikole Kašikovića broj 7 i da je u istom boravila porodica J. Ministarstvo je navelo da je članom 20. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima («Službene novine F BiH» broj: 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99; u daljnjem tekstu: Zakon) predviđeno da bračni drugovi zakonitim useljenjem u stan ravnopravno stiču status sunosioca stanarskog prava koji status nakon razvoda braka jedan od njih gubi nakon što se iseli iz stana bilo po uzajamnom sporazumu bračnih drugova ili u izvršenju odluke kojom je drugi supružnik određen za nosioca stanarskog prava. Prema mišljenju ovog organa, evidentno je da je apelant zadržao status sunosioca stanarskog prava na stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11, do pravosnažnog okončanja sudskog postupka, tim prije što je zajedno sa nosiocem stanarskog prava Gordanom Majkalović sve do 1993. godine nastavio koristiti stan i nakon razvoda braka. Obzirom na navedeno, Ministarstvo je istaklo da u ovom slučaju apelant ne bi mogao imati i svojstvo člana porodičnog domaćinstva na stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova majka.

6. Kantonalni sud je 7. novembra 2002. godine donio presudu broj U-318/02 kojom je odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno zaključili da je apelant trajno nastavio da koristi stan na kome je imao svojstvo sunosioca stanarskog prava i nakon razvoda braka, te da mu to pravo nije prestalo u smislu člana 20. Zakona. Kantonalni sud je naglasio da apelant nije mogao biti istovremeno i član porodičnog domaćinstva svoje majke, Milje Majkalović, nosioca stanarskog prava na spornom stanu u ulici Nikole Kašikovića broj 7. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaklučio da apelant nije lice iz člana 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BiH» broj 17/98, 38/98, 12/99, 13/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 58/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku), kojem pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana.

8. Vrhovni sud je 21. februara 2008. godine donio presudu broj Už-189/03 kojom je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno ocjenio da su u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđene sve odlučne činjenice za pravilno i zakonito rješavanje ove upravne stvari i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo. Vrhovni sud je naglasio da nisu osnovani žalbeni navodi da nije cijenjen ugovor o doživotnom izdržavanju koji je apelant zaključio sa majkom, kao i uvjerenje o prijavljenoj adresi prebivališta, odnosno boravišta. Vrhovni sud je istakao da iz presude Osnovnog suda II Sarajevo o razvodu braka apelanta i njegove supruge proizilazi da su bračni drugovi u faktičkoj bračnoj zajednici živjeli neposredno pred podnošenje tužbe za razvod braka, što znači, da su živjeli i stanovali u stanu koji se nalazi u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ovaj stan, u toku trajanja braka između apelanta i njegove supruge, dodjeljen je na korištenje apelantovoj supruzi, pa su bračni drugovi useljenjem u ovaj stan stekli svojstvo nosioca stanarskog prava, odnosno sunosioca stanarskog prava, zbog čega je neosnovano pozivanje apelanta na zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju, budući da je i nakon razvoda imao ravnopravan status sunosioca stanarskog prava. Iz istog razloga Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano ističe da prvostepeni sud nije cijenio uvjerenje o prijavi adrese prebivališta. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda iz ovog uvjerenja proizilazi da apelant formalno nije nikada prijavljivao dalje promjene adrese stanovanja, pa to kod ocjene stvarnog činjeničnog stanja ne može biti od bitnog uticaja. Nije osnovan ni žalbeni navod da u provedenom upravnom postupku nije utvrđen vremenski period u kome je apelant koristio stan u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11, kao i da nije proveden dokaz gdje je stvarno živio i stanovao. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je prvostepeni sud nakon saslušanja svjedoka i uvida u dokumentaciju utvrdio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu u ulici Nikole Kašikovića broj 7 bila apelantova majka i da nije imala članove porodičnog domaćinstva. Nadalje, da je za vrijeme rata u navedenom stanu živjela porodica J, a da je apelant sve do 28. septembra 1993. godine živo u stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva broj 11, na kojem je nosilac stanarskog prava apelantova supruga. Obzirom na navedeno Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant stanovao u stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva 11, na kome je bio i sunosilac stanarskog prava. Najzad Vrhovni sud je zaključio da se žalbom neosnovano navodi da prvostepeni sud nije postupio po presudi ovog suda, broj: Už-67/01 od 19. aprila 2001. godine. Takođe, nije osnovan ni žalbeni navod da prvostepeni sud nije proveo dokaze po njegovom prijedlogu. Iz spisa predmeta proizilazi da apelant, kao i njegov punomoćnik, tokom cjelokupnog postupka nije konkretno predložio niti jednog svedoka kako bi ga organ koji vodi postupak mogao pozvati i saslušati, kao ni neke druge pismene dokaze, osim onih koje je pridonio i koji su cijenjeni. Prema tome, organi uprave, kao ni prvostepeni sud nisu mogli prihvatiti samo uopštene apelantove tvrdnje, pogotovo što su te tvrdnje bile protivriječne, ne samo stanju spisa nego i same sebi.

10. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je sa roditeljima živio u stanu u ulici Nikole Kašikovića i nakon zaključena braka sa suprugom. Nadalje, da je tokom 1988. godine njegova supruga dobila stan od svog poslodavca u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva. Apelant je naglasio da je u stan u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva uselila samo njegova supruga, a on je ponekad dolazio, jer su u to vrijeme bili poremećeni bračni odnosi između njih. Apelant navodi da je tužbu za razvod braka podnio 4. oktobra 1989. godine, a da je brak razveden presudom Osnovnog suda II u Sarajevu 25. februara 1991. godine. Ističe da nakon smrti oca (1. maj 1989. godine) i okončanog ostavinskog postupka, nije mogao biti upisan kao član porodičnog domaćinstva, jer nije bio okončan postupak razvoda braka. Apelant navodi da je u spornom stanu živio sa majkom sve do izlaska iz Sarajeva 21. septembra 1993. godine, s tim da je povremeno odlazio u stan u kojem su ostale stvari stečene u braku, jer je supruga napustila grad. Takođe, ističe da je izgubio status nosioca stanarskog prava na stanu u ulici trg Međunardonog prijateljstva, te da u prilog njegvim tvrdnjama ide i činjenica da je njegova bivša supruga sama otkupila navedeni stan.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega, potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu, pravo koje apelant navodi da mu je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen (vidi odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).

13. Ustavni sud konstatira da je na osnovu dokaza izvedenih u upravnom postupku, koje su procijenili Kantonalni i Vrhovni sud, utvrđeno da apelant nije imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke i da mu ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. U konkretnom slučaju je u upravnom postupku utvrđeno da je u predmetnom stanu stanovala apelantova majka bez članova porodičnog domaćinstva, a da je za vrijeme rata u navedenom stanu živjela porodica J, dok je apelant sve do 28. septembra 1993. stanovao u stanu u ulici Trg Međunarodnog prijateljstva 11, na kome je bio i sunosilac stanarskog prava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv, jer apelant u konkretnom slučaju u odnosu na predmetni stan nije ostvario potrebnu faktičku vezu na osnovu koje bi se taj stan mogao smatrati nejgovim domom, pa samim tim ne može ni tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Europske konvencije.

14. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud konstatuje da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Prema stavu Ustavnog suda stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa tumačenjima Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava. Međutim u konkretnom slučaju nesporno je da apelant nema konstituisano stanarsko pravo na predmetnom stanu, s obzirom na činjenično stanje koje je utvrđeno tokom postupka. Takođe, apelant nije mogao imati niti legitimno očekivanje da će steći imovinsko pravo na stanu s obzirom da nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke koja je koristila predmetni stan do svoje smrti. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1771/08 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio