Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1893/08 (D. Č.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1893/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1893/08, rješavajući apelaciju Dragana Čarapine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Čarapine podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 000024 08 Gž od 10. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P.000024 05 od 18. decembra 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Čarapina (u daljnjem tekstu: apelant)iz Mostara, kojeg zastupaju Sesar, Ćurić i Miletić advokati iz Mostara, podnio je 19. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000024 08 Gž od 10. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.000024 05 od 18. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.000024 05 od 18. decembra 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 000024 08 Gž od 10. aprila 2008. godine, odbijen je u cijelosti apelant sa zahtjevom da se obaveže JP «Elektroprivreda» HZ HB d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da ga rasporedi na poslove koje je obavljao po rješenju od 1. aprila 1985. godine-poslovi arhivara i kopiranta ili druge odgovarajuće poslove u skladu sa njegovom stručnom spremom i da mu na ime zaostalih plaća za period od 1. jula 2000 godine do pravosnažnosti presude isplati iznos od 850,00 KM mjesečno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je apelant bio na radnoj obavezi kod tuženog do juna 1993. godine kada je mobilisan u postrojbe HVO do 1995. godine. Nakon demobilizacije apelant nije nastavio raditi kod tuženog a sa stupanjem na snagu Zakona o radu («Službene novine FBiH», broj 43/99) nije primio rješenje o svom radno-pravnom statusu niti je pozvan na rad. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 143, 143. a), b). i c) Zakona o radu kojim je posebno regulisan pravni status uposlenika na čekanju, njihova prava iz radnog odnosa, prestanak radnog odnosa i prava koja mu u tom slučaju pripadaju. Općinski sud je dalje istakao da je članom 143.a) stav 1. Izmjena i dopuna Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00) propisano da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i

2. Zakona o radu može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Navedene izmjene su stupile na snagu 7. septembra 2000. godine tako da je rok od 90 dana istekao 7. decembra 2000. godine. Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 143. stav 4. prema kojoj, ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje Kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka. Navedena odredba je zaštitnog karaktera i njome je uređeno pred kojim organom zaposlenik može tražiti zaštitu svojih prava ukoliko je poslodavac povrijedio njegovo pravo iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona radu.

4. U konkretnom slučaju, istakao je dalje Općinski sud, nesporna je činjenica da apelant nije podnio žalbu Kantonalnoj komisiji a tužba je podnesena 4. januara 2005. godine, dakle nakon više od četiri godine od dana stupanja na snagu izmjena zakona te se nisu stekli ni uslovi za prekid postupka prema članu 143. stav 4. Zakona o radu. Općinski sud je dalje istakao da jedino u slučaju kada bi apelant bio nezadovoljan odlukom Komisije mogao je u roku predviđenim članom 103. Zakona o radu podnijeti tužbu sudu. Rukovođena principom pravičnosti i efikasnosti iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) sudska praksa je zauzela stav da se sudski postupci vode u situaciji kada su se uposlenici obratili Kantonalnoj komisiji ili Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakon o radu i kada iste nisu riješile zahtjev u razumnim rokovima. Međutim, kako se apelant nije obratio Kantonalnoj komisiji, Općinski sud je zaključio da apelant ne može iz čl. 143. st. 1. i 2. Zakona o radu crpiti svoja prava a prema članu 143. stav 4. istog zakona prestao mu je radni odnos po sili zakona.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje koje žalbom nije ni dovedeno u sumnju, pravilno primijenio materijalno pravo. Na osnovu provedenih dokaza te nesporne činjenice da apelant stupanjem na snagu Zakona o radu nije primio rješenje o svom radno pravnom statusu, niti je pozvan na rad a niti je u smislu člana 143.a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, ukoliko je smatrao da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 143. st. 1. i 2. tog zakona, podnio žalbu Kantonalnoj komisiji, Kantonalni sud je zaključio da mu je radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000 godine.

6. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant također ističe da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena jer su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da mu tuženi nije nikada izdao rješenje niti o čekanju niti o prestanku radnog odnosa što jasno govori u prilog tvrdnji da mu radni odnos nije nikada ni prestao. Apelant ne osporava da nije podnosio zahtjev odnosno da se nije obraćao Kantonalnoj ili Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Apelant je istakao da nije bio pasivan u postupku ostvarivanja svojih prava ali ih kao neuka stranka nije štitio na način kako je to propisano zakonom. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju ukine osporene odluke i vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da ga tuženi rasporedi na poslove koje je obavljao po rješenju od 1. aprila 1985. godine jer je apelant propustio da se obrati Kantonalnoj komisiji, ukoliko je smatrao da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu.

10. Ustavni sud podsjeća da je članom 143. st. 1. Zakona o radu propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu tog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad, dok je stavom 2. istog člana određeno da zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostave radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom periodu nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla. Članom 143a. Zakona o radu, propisano je da zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. stav 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu tog zakona podnijeti žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada.

11. Shodno gore citiranom članu 143a. Zakona o radu, apelant je imao mogućnost da u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu tog zakona podnese žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, što nije učinio. S obzirom da su redovni sudovi odbili tužbu apelanta, a da se nisu upuštali u meritum tužbenog zahtjeva tj. ograničili su se na ispitivanje da li se prije tužbe obraćao Kantonalnoj komisiji, te su nesporno utvrdili da se apelant nije obraćao Kantonalnoj komisiji, što je imalo za posljedicu zaključak da apelant pred redovnim sudom nije mogao zahtijevati zaštitu svojih prava iz člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu a da se prethodno nije obratio Kantonalnoj komisiji, to proizilazi da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1893/08 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio